U prekrasnom gradiću Brseču (nedaleko Mošćeničke Drage), rodnom mjestu književnika i političara Eugena Kumičića (1850.-1904.), nalazi se kuća koja udomljuje Teatar Oz, najmanje kazalište na svijetu.  Ovo „profesionalno neovisno kazalište s ciljem promoviranja i popularizacije kazališne umjetnosti za djecu i mlade“ osnovali su 2007. godine višestruko daroviti Anton Železnik i Mihaela Sirotnjak Železnik.

Vrata na  brsečkoj adresi otvorili su publici u sklopu 4. FEN-a,  Festivala neovisnih kazališta Republike Hrvatske godine 2015. U prizemlju se nalazi „kazališna dvorana“ u koju se ulazi četveronoške kroz minijaturna vrata (onim straijima se smiluju i otvore cijela vrata) i ovisno o tjelesnim dimenzijama gledatelja može ih se smjestiti „od 12 do 50“ (Mihaelina izjava) - svakako stanu svi učenici (kojih  ima 6 ili 7) brsečke škole nazvane prema književniku Viktoru Caru Eminu rođenom u nedalekom mjestašcu Kraj (1870.-1963.). Gornji dio kazališne zgrade zauzima popravljaonica puhačkih glazbala.

Teatar Oz svake godine osmisli jednu predstavu za djecu, pa je tako ove godine u sklopu 2. Džep-a (Dječjeg festivala malih i minijaturnih scena ) koji je u Brseču trajao 12. i 13. 8. 2017. izvedena i njihova deseta  predstava „Ključarica“.

Prvi dan Džep-a bio je u znaku Morane Dolenc i njezine Lutkarske organizacije koju fakat trebamo (LOFT) jer se mogla pogledati izložba lutaka iz nekoliko njezinih predstava te odgledati predstava „Palomitas“. Također je na programu bila kultna predstava Kazališta Mala scena „Priča o kotaču“. Sljedeći kazališni dan počeo je uličnim nastupom Nikoline Manojlović Vračar i njezine bake zibalice koja smišlja zagonetke. Vrhunac Džepa i  proslave prvog desetljeća Teatra Oz bila je premijera predstave „Ključarica“ u slikovitom dvorištu 85-ogodišnje tete Eme (tu je nekada živio brat Eugena Kumičića). Naziv festivala „Džep“ upućuje da se radi o nečem nevelikom, pa su tako kazališne forme male, a svaki sudionik dobije na poklon platneni džep (ovogodišnja kreatorica bila je maštovita Tajči Čekada).

Kako piše u najavi, „Ključarica“ je početak projekta „Najmanje kazalište na svijetu u gostima“ Teatra Oz u kojem se isprepliću pripovjedanje, lutkarstvo, gluma i glazba u namjeri da se zaboravu otmu narodne priče i legende. „Ja sam ključarica, priča čuvarica“ najavljuje Mihaela Sirotnjak Železnik tresući kolutom s ključevima  (osim što nastupa, ona je osmislila tekst, režiju, dramaturgiju i glazbu) okružena škrinjama, starom budilicom i šivaćim strojem „singericom“ (Tonči Adulmar, Anton Železnik) i odjevena u pomalo vilinsku haljinu (Tajči Čekada). Nakon što napokon (uz dječju sugestiju) otkrije pravu bravu  i otključa škrinju, počinje priča o nesretnoj ljubavi bogate Marije i siromašnog Jure pod nazivom „Greben kod Kraja“ (autor lutaka Tonči Adulmar).

Između kuća dvoje zaljubljenih nalazi se morska uvala (voda na pozornici  djeluje uvijek vrlo dirljivo) s čamčićem, oni izmjenjuju pisma (krasna čakavica), dok se Jure ne odluči „poć navigat“ kako bi zaradio novaca (popraćeno izvrsnom pjesmom etno sastava „Veja“). Lutke nisu izmišljene kao gibive, ali kako se radi o pripovjedačkom teatru na zavidnoj govorničkoj razini, sugestivnoj glazbi i dobro osmišljenoj likovnosti, taj element statičnosti doživljavamo kao naznaku tragičnog kraja. Jer, dakako, Jure je stradao na moru, a Marija se svojevoljno utopila pa su tako ipak na kraju bili zajedno: on kao val, a ona kao kamen (greben u obliku djevojke).

Budući da je ova priča/legenda bila izvedena vrlo lijepo, podjednako na vizualnoj  i na govorno-glazbenoj razini, trebala je možda ostati kao samostalna cjelina. No, u nastavku predstave „Ključarica“ djeci je predstavljena „Legenda o Šparožnoj jami“ (špilja pokraj Kastva) povezana s divovima i gradnjom kamene kule toliko visoko, da  mogu ukrasti Sunce i zadržati ga samo za sebe. Drugačiji  duh priče tražio je drugačiji likovni pristup, pa je div osmišljen kao velika maska, što je mališane iz prvih redova natjeralo na uzmak – koji puta nismo svjesni učinaka naoko običnih rekvizita. Gradnja grada izvedena  je upečatljivo, Sunce kao sito vrlo je domišljato, glazba odlična, govorni dio korektan i pouka nakon kraha nedvosmislena: „Htjeli su svjetlost samo za sebe i zato sada žive u mraku. Ne uzimaj nešto što nije tvoje i što pripada svima.“

Ipak, ove dvije priče zajedno su preduge i prijelaz jedne u drugu oslabljuje učinak svake od njih. Svaka ponaosob bila bi puno efektnija, a ukoliko ih se već htjelo povezati, morale su se skratiti... Čini mi se da bi njihovo odvajanje dalo pravu mjeru i draž svakoj pojedinoj. Kada se Teatar Oz već zalaže za male forme (poznata uzrečica „Manje je više“- „Less is more“  bila je zaštitni znak velikog arhitekta Ludwiga Mies van der Rohea (1886.-1969.)), onda je  „Ključarica“ pravi trenutak da se jedna legendu  izvede, a druga zaključa u škrinju. Ili izvede nakon stanke. Uostalom, budući da je ovo početak projekta, doći će još  sigurno pregršt legendi, koje će se moći povezivati.