Sportska manifestacija Univerzijada 1987. donijela je gradu Zagrebu uređene fasade i ulice, nove muzeje i EUROKAZ - novo europsko kazalište, festival koji je u razdoblju od 3.-22.7. 1987. pokušao suočiti domaću publiku s novim poimanjem izvedbenih umjetnosti. Prva grupa bila je Kozmokinetično gledališče Rdeči pilot koja je u Omladinskom kulturnom centru (današnje Zagrebačko kazalište mladih) izvela u 3. 7. u 21 i 23 sata predstavu „Fiat“ (mada je službeno otvorenje bilo sljedećeg dana).
Sve do 2013. Gordana Vnuk je predano osmišljavala program EUROKAZ-a boreći se s predrasudama i podsmjehivanjem okoline, da bi se potom okrenula produkcijama. Oko obilježavanja 30 godina Eurokaza surađivali su Zagrebački plesni ansambl, Zagrebački plesni centar i Living dance Studio (Kina) pa je tako nastala izuzetno zanimljiva, multimedijalna iako bazično plesna predstava dvostrukog naslova „Plac – Cai shichang“ (ZPC, 3. srpnja 2017.).
Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Petra Valentić i Kasija Vrbanac plešu u koreografiji Wen Hui i Jiang Fan na glazbu Wen Bin iza „klupa s placa“ prekrivenih kutijama povrća i okruženih video snimkama (Jadran Boban) prodavačica sa zagrebačke tržnice Dolac i kvartovske pekinške tržnice (Jingkelong). Osim snimaka tipičnih za trženje na tržnicama, mogu se vidjeti razgovori s dvije hrvatske odnosno dvije kineske prodavačice – „princip je isti, sve su ostalo nijanse“ da citiram jednu popularnu pjesmu.
Posebno je zanimljiv razgovor s Renatom Kostibal koja je aktivirala svoje kolegice, prodavačice sira i vrhnja (Kristina Leko je 2010. snimila dokumentarni film na tu temu, što je, kako piše u programu, bio jedan od poticaja za predstavu „Plac“), zbog zabrane prodaje sira i vrhnja. Međutim, zabrana se odnosila na sanitarne uvjete prodaje (vezano uz tržnicu), a ne na namirnice (ionako pod stalnom kontrolom)! Ta mala priča sjajno pokazuje kako se upornošću i zajedništvom može savladati bedasta i neosmišljena odredba.
Izvrsne projekcije, duhovito poigravanje kutijama povrća, ilustrativno-metaforična koreografija i personalizirane priče, kako prodavačica tako i plesačica, daju predstavi „Plac- Cai shichang“ istovremeno prikaz opće društvene situacije (vrlo slične u dvije naoko posve različite sredine) i osobnu notu. Dodatni doprinos tome je i svojevrsna „izložba“ banalnih predmeta (plastične boce, vrećice, posudice) kojima su se koristile određene osobe, pa tako njihova općenitost postaje osobna. Uoči same predstave odgledali smo kinesku priču o bonovima za hranu (1950-1993.), grublju i dulju verziju razdoblja točkica u našoj vlastitoj sredini...
Svojom slojevitošću, dobrom pričom, odličnom izvedbom i šarmom predstava „Plac – Cai shichang“ je bez puno „velikih riječi“ pokazala kako se na zanimljiv način mogu ispričati „teške“ teme i kako su one u različitim sredinama ipak vrlo slične. Zato mislim da je ova predstava odličan odabir za prisjećanje na kazališna događanja koja su nam pokazivala koliko smo jednaki u svojim različitostima.