KAZALIŠTE TREŠNJA: "PLEMENITI ŠLJIVARI"
11.7.2017. 0:31:18h
„Živi, žarki doduše, al opet dobre duše!“
Ne razumijem koja je potreba već ionako poluistinitu priču 'Plemeniti šljivari', postavljenu u kazalištu Trešnja, nakititi preobiljem dodataka, potpuno izvan zadanog vremena i suvišnih u razumijevanju priče
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Plemeniti šljivari" / Promo fotografija

Hrvatski književnik Hrvoje Hitrec (1943.) silno voli hrvatsku povijest, pa i hrvatsku para-povijest, odnosno hrvatske legende. Svojedobno je objavljena njegova knjiga „Hrvatske legende“ (ŠK, 2012.) s 37 više ili manje poznatih hrvatskih legendi među kojima je i „Plemeniti šljivari“ koju je dramatizirao za potrebe istoimene predstave (19.5.2017.) u Kazalištu Trešnja u režiji Zorana Mužića (osvrt na izvedbu 23.5.2017. ).

Događaj je vezan uz prodor Mongola / Tatara  1241. u Ugarsku i bijeg poraženog ugarskog kralja Bele IV (vladao od 1235.-1270.) s Tatarima za petama. Nakon što se kralj sklonio u utvrdu Veliki Kalnik, Tatari su odlučili glađu iznuriti branitelje i tako osvojiti utvrdu (prema Šenoinoj povjestici „Šljivari“ kralj je ostao u utvrdi dok Tatari nisu odustali i otišli, dok neki drugi izvori, uključivši i Hitrecovu dramatizaciju, govore o kraljevu bijegu u Zagreb i dalje prema dalmatinskim utvrdama). Izgladnjeli Kalničani već su pomalo posustajali, no onda su im seljaci preko bedema počeli ubacivati grane pune šljiva i tako ih spasili od gladi. Nestrpljivi Tatari su, prema legendi, odustali od opsade i nastavili tutnjati prema Zagrebu i Dalmaciji. Zahvalni kralj podijelio je hrabrim i nepokolebljivim Kalničanima (seljacima) plemićke naslove, a njihovi susjedi, križevački purgeri (građani) posprdno su ih nazivali „plemenetim šljivarima“, što nije unapređivalo dobre odnose.

Legenda ne govori o daljnjim odnosima među susjedima, ali evo kako su se stvari, navodno, kasnije razvijale: jednog lijepog dana zaljubiše se momak iz Kalnika i djevojka iz grada, te se njihovi stariji (ovaj puta, za milo čudo pametni) odlučiše pomiriti i „nekaj zajedno spraviti“  -  tako je nastalo narodno veselje danas  poznato kao  „Križevačko veliko  spravišče“. Je li ugarski kralj pobjegao iz kalničke utvrde prema Zagrebu ili se zajedno s braniteljima hranio šljivama, teško je reći jer su legende ionako protkane maštom (Šenoa „navodi“ Beline riječi: "Kliknu: Da, da! Hrvati / Ti će mi zaklon dati! / Živi, žarki doduše, / Al opet dobre duše!“.) 

I dok se Šenoa u svojoj „šljivarskoj“ povjestici drži rimovanog zbivanja, Hitrec nadopunjuje priču stihovima (Ujević, Kranjčević, Gundulić, Goethe i tko zna koga još- pomalo kao da smo na pjesničkom kvizu), melodijom iz Zajčeve opere „Nikola Šubić Zrinski“ (tema je bitka protiv Osmanlija kod mađarskog mjesta Szigetha 1566.), talijanskom pjesmom(partizanskog) otpora „Bella ciao“, uklopljena je legenda o Rami (?), vesela slovenska pjesmica „Pa po lojtrici gor...“, TBF itd.;  da bi  završna scena, u kojoj se kalničkim braniteljima i odbjeglom kralju  Beli pridružio opaki vođa Tatara Batu-kan (koji je do tada žario i palio s malog kazališnog balkona, Radovan Ruždjak), bila  obilježena zajedničkim pjevanjem Tutić-Dujmićeve pjesme „Moja domovina“ (krasna pjesma koja je, nažalost, mnogima podsjetnik na zračne uzbune u hrvatskim gradovima tijekom Domovinskog rata).

Je li ova  šarolikost nastala povezivanjem proze, stihova i glazbe trebala pokazati hrvatski borbeni duh, hrvatsko svevremeno poštenje i beskompromisnost (kalnički knez Filip Bebek – Krunoslav Klabučar, vođa šljivara – Hrvoje Barišić) nasuprot mađarskoj kolebljivosti, ne samo ustrašenog kralja (Jure Radnić) već i mađarskih plemića, doista ne znam. Svojedobno se Hitrec volio  poigrati prilično duhovitim političkim intervencijama čak i u klasične bajke (to sam tumačila kao zabavljački element za roditelje koji su  prisiljeni sa svojom djecom gledati bajke i priče), ali ne razumijem koja je potreba već ionako poluistinitu priču „nakititi“ preobiljem dodataka (potpuno izvan zadanog vremena i suvišnih u razumijevanju priče)...

Glumci i redatelj Mužić  su učinili što su mogli, Dinka Jeričević dočarala je utvrdu Kalnik, Sara Lovrić Caparin je  funkcionalno odjenula glumce , a ja sam otišla doma žvačući šljive ili nešto slično njima.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved