ZKM: "RADNICE U GLADOVANJU"
26.6.2017. 10:12:42h
Ideja bolja od rezultata
'Radnice u gladovanju', Zagrebačkog kazališta mladih, jedna je od predstava koje u teoriji u svim aspektima drže vodu, no na izvedbenom planu to bogatstvo upisano u slojeve ne uspijeva zadržati punu pozornost gledatelja
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Radnice u gladovanju" / zekaem.hr

Napomena: kritika je izvorno objavljena 22. lipnja 2017. u Vijencu, br. 608

U vremenu u kojemu obilje informacija izjednačava važno i nevažno, žuto i crno, krucijalno i trivijalno, vijest, ma koliko velika i ozbiljna bila, ne uspijeva naglašenije utjecati na život i svijet. Kvantiteta guši kvalitetu, more nebitnog proždire bitno, a pet minuta slave nikad nije trajalo kraće. U takvu svijetu, želimo li približiti ljudima neku poruku, moramo im je „podvaliti“ omotanu zavodljivim ruhom i medijem. Goran Ferčec, u skladu s time, odlučio je prikazati suvremenu pasiju (Tekst Olge Vujović (i) o predstavi "Radnice u gladovanju" pročitajte ovdje).

U žarište pasije Ferčec je smjestio radnice tvornice Kamensko, koje su u tek jednoj u nizu grandioznih prevara po domaće ostale prvo bez plaće, potom posla, egzistencije i (samo)poštovanja, a sve zbog velikih apetita malih ljudi, kriminalaca skrivenih iza funkcija direktora. Ne želeći pasti u tišini, dvadeset radnica u krajnjem očaju odlučilo je štrajkati glađu. Drama prati sedam dana njihova štrajka, preplećući „hladne informacije“ poput konkretnih podataka o štrajku i medicinskih činjenica o djelovanju štrajka glađu na osobu s unutarnjim stanjima radnica, razmišljanjima, dvojbama i zahtjevima kao svojevrsnom mantrom koja ih drži u štrajku i na životu.

Za razliku od Bachove "Muke po Mateju", koju je Ferčec upleo u strukturu, a koja se gradi oko muke pojedinca, autor stvara muku kolektiva. Taj izostanak dramskog sukoba i djelovanja prelijevanje je teme na strukturu, budući da štrajk glađu nije ništa drugo nego namjerno ukidanje djelovanja. Patnju kolektiva omotao je brehtovskim ruhom, uz naratora koji samu radnju utiskuje u teatar u teatru, neprestano prodirući u tu podčinjenu fakciju didaskalijama i najavljivanjem očitih poteza. Time je stvorio svojevrsnu kontrolu radnje, odnosno štrajka i konačnog rezultata, čime su štrajkašice, od početka osuđene na tuđu volju, poput lutaka u rukama drugih.

Redateljica Olja Lozica i dramaturg Matko Botić tekst su očistili od konkretnih aktualija, stvorivši univerzalnu muku kolektiva. Uvodni dio zamijenili su dijelom Ferčecova teksta Radnici izlaze iz tvornice, u kojemu autor progovara o konkretnom primjeru gubitka posla, pričom vlastite majke. Na taj način stvorili su univerzalnu priču koja nastaje i gradi se u odnosu na konkretnu priču, prenoseći sve slične konkretne sudbine u svevremene priče o muci radnika.

U izvedbenom ruhu dijelom su utišali naratora, oblikujući ga kao okvir i tumača te donositelja emotivnog sloja priče. S druge strane naracije našla se zborska pjesma kroz koju su progovarale kolektivna i pojedinčeva patnja. Skladateljica Katarina Ranković zborske songove ogolila je od glazbe, melodiju oblikujući oko melodije riječi i stihova te stvorivši moćnu i mučnu atmosferu beznađa. Pasionsku igru vrlo fino i diskretno u scenu je upleo Stefano Katunar, prostor igre oblikujući oko nestabilne kružne scene. Oko nje kružili su muškarci u odijelima kao predstavnici konteksta, dok su po njoj, poput valovima šamaranog broda, radnice kružno padale i dizale se, sve nalik na šetnju srednjovjekovnim mansijama. No, za razliku od srednjovjekovnih scenskih muka, bez završne zaokruženosti, jer na kraju sve ostaje isto – bez rješenja, pozitivnog ili negativnog, tek uz lažnu i tanku nadu te vidljivo oslabljena tijela i otežale duše. Doris Kristić kostimima je uniformirala radnice, uspješno ih pretočivši u kolektivni lik.

Svi ti elementi i slojevi, na izvedbenom planu nisu bili dovoljni da zaobiđu izvedbenu monotoniju koja se pojavila putem. Ključan razlog tomu jest činjenica da Ferčecov tekst mnogo bolje funkcionira na papiru ili, možda, u auditivnom obliku, nego na sceni. I dok je izostanak sadržajne napetosti na papiru opravdan idejom, u izvedbi ga je trebalo obogatiti i razigrati pokojim dodatnim „potresom“ ili doziranom emocionalnom injekcijom.

Monotoniju nije uspjela utišati ni koncentrirana glumačka ekipa, koja je odlično oblikovala grupne likove i pojedince. Adrian Pezdirc vrlo je sugestivno oblikovao naratora, uvodnim monologom stvorivši fini, emocijom ispunjen životni okvir. Doris Šarić Kukuljica odlično je istaknula svoju radnicu unutar kolektiva, ukazavši na lom grupe kroz prizmu pojedinca. Uz nju, vrlo su skladne i pjevački uvjerljive bile Urša Raukar, Dora Polić Vitez, Hrvojka Begović, Anđela Ramljak, Lucija Šerbedžija i Marica Vidušić. Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović i Damir Šaban, uz Pezdirca, uvjerljivo su dočarali nedodirljivost direktora (Leventić), lažnu dobru volju profesionalnoga skupljača glasova gradonačelnika (Šaban) kao i građane i medije koji su ih promatrali tek kao zanimljivu vijest i skandal kratka daha.

Zaključno, predstava "Radnice u gladovanju" jedna je od predstava koje u teoriji u svim aspektima drže vodu, no na izvedbenom planu to bogatstvo upisano u slojeve ne uspijeva zadržati punu pozornost gledatelja.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved