Satira je oduvijek bila idealan scenski skalpel koji je, kamufliran humorom, s lakoćom zasijecao u aktualne čireve društva i društvenih poredaka. No koliki je „rok trajanja“ tom umjetničkom izrazu trenutka? Koliko je danas živa i aktualna satira nastala prije 46 godina u drugoj državi, drugom političkom sustavu, socijalnom kontekstu i poimanju života? Mogući odgovor na pitanje ponudio nam je redatelj Borna Baletić u novoj predstavi kazališta Kerempuh, "Političkom vjenčanju", piše Vijenac.
U ponajboljem komadu majstora satire Fadila Hadžića, Kiki, sin komunističkog moćnika, i Vera, djevojka iz građanske obitelji, preko noći odluče se vjenčati, no problem je gdje i kako. Naime, Verina obitelj Krajšek ustrajava na vjenčanju u crkvi, dok Janjićevi ne žele ni čuti za to. Čitajući danas tu dramu, ne možemo joj poreći još živ humor, odlično gradiranje napetosti u dijalozima te oštrinu skalpela kojom je parao vječno živa pitanja odnosa snaga vladajućih (tada komunista) i potisnutih (građana), stava prema vjeri... no isto tako moramo primijetiti da mnoge od opisanih situacija u komadu, poput prosidbe, sama čina vjenčanja i braka kao institucije, danas imaju bitno drukčije značenje nego tada. Zbog svega toga, u postavljanju takva komada redatelj mora biti vrlo mudar, posebice ako odluči zadržati originalno vrijeme, situaciju i aktere, kao i dobar dio dijaloga.
Borna Baletić, uz pomoć dramaturginje Dore Delbianco, uspio je poentirati na patinom omotanim dijelovima i slojevima, pretvorivši satiru u satiričnu karikaturu što ludičkim slojem vrlo zabavno uranja u grotesku. Učinio je to originalne dijaloge zadržavši u verbalnom sloju, istodobno na izvedbenom planu polemizirajući s njima. Komentar na ondašnje likove i djela dao je, između ostaloga, vizualizacijom teksta, koja je skidala prašinu s riječi, propitkujući ih i omatajući velom karikature. Tako je pomalo suvišan monolog gospođe Janjić o susretu sa seksualnim napasnikom odlično razigrao scenskom akcijom koja ga je pratila, a u kojoj je Krajšek usred priče zapeo za njezinu vezicu te je, htio-ne htio, postao groteskni pandan napasnika iz priče. Seksualni sloj u cijeloj je predstavi posebno naglašen, na verbalnoj i fizičkoj razini, što je pojačalo komiku, ali i postalo izravna poveznica s današnjom estradizacijom seksa. Humor su naglasile i tek naizgled male promjene Hadžićevih rečenica. Tako je vaza, umjesto da bude od moje mame, postalamoja mama, što je dobilo na grotesknosti i komici u trenutku kad je vaza pala i „mama“ se rasula po sceni.
Baletić također nije propustio prokomentirati odnos današnjice prema tadašnjim političkim snagama. Janjića, u komadu strogog i autoritativnog komunista, pretvorio je u patinom prekrivena starog, ishlapjelog i karikaturalnog pijanca, jugoslavenski komunizam okarakteriziravši reliktom prošlosti. Istodobno nije bio blagonaklon ni prema Krajšeku, predstavniku građanstva, koji, istina, jest mlađi, no jednako karikaturalan. Razlog leži u činjenici da je „građanstvo“, koje je zamijenilo iscijeđeni komunizam, postalo vlastita karikatura.
U ovom bogatom i slojevitom ataku izvedbenosti na originalni tekst, iz njega je nenametljivo isplivala suvremenost i svevremenost problema kojima nijedno vrijeme ni poredak nisu strani. Tim mudro usmjerenim vodama predstava je vrlo razigrano i uspješno plivala do pred sam rasplet, kad je došlo do raspada sistema. Kontrolirani izvedbeni kaos ostao je bez kontrole i pretvorio se u čisti kaos, a zbrci je pridonijelo i nategnuto uvođenje pitanja nacionalnosti. Sve to bitno je umanjilo ukupni dojam o predstavi.
Bez obzira na izgubljeni kraj, Baletićev koncept pružio je glumcima velike mogućnosti tjelesnog i izvedbenog poigravanja likovima. Cijelu predstavu nosio je Ozren Grabarić kao gospodin Krajšek. Dok je kod Hadžića on stari i pomalo ustrašeni gradski šarmer, Grabarićev je Krajšek više luckasti znanstvenik izgubljen u stvarnom svijetu. Toj rasutosti pažnje pridonijela je vrlo duhovita grotesknost Grabarićeva pokreta, mimike i geste te ludičnost pogleda, koji kao da ukazuju na izgubljenost današnjih građana i intelektualaca. U prvom dijelu odlično mu je parirao Filip Detelić, koji kao Kiki nije bio hadžićevski nesiguran pred autoritetom, već vrlo duhovit seksualno ugrožen mladac. U drugom činu Kiki pada u drugi plan, no i u tom je dijelu Detelić zadržao, ovaj put, nenametljiv scenski šarm. U tom dijelu Kikija je djelomice zamijenila gospođa Janjić, koju je Elizabeta Kukić oblikovala prenaglašeno karikaturalno, što je bio jedan od razloga raspada sustava na kraju predstave. Mia Anočić-Valentić bila je kao Vera u prvom dijelu vrlo duhovit „začin“, no prema kraju je i ona polako tonula u prenaglašenost i infantilnost. Znatno čvršća bila je Nina Erak-Svrtan, koje je gospođa Krajšek tek naizgled bila „normalna polovica“ obitelji, a tu je staloženost razigravala vrlo duhovitim minijaturama. Željko Königsknecht uvjerljivo je utjelovio prašnjav autoritet Janjića koji moć mijenja flašom, scenskim pijanstvom pruživši Kerempuhovoj publici dovoljno prepoznatljivih razloga za smijeh.
Tanja Lacko scenografijom je podebljala odmak od patinom prekrivena komunizma, zadržavši tek njegove „simbole“ poput tapeciranih zidova te ih „obogativši“ rešetkama koje djeluju poput krletke. Irena Sušac kostimima je uspješno naglasila karaktere likova koji su se kretali od pretjeranosti i raskoši do uniformiranosti. Predstava Političko vjenčanje vrlo je mudro i zabavno osvježila Hadžićevu satiru, na najbolji način iskoristivši njezinu patinu, no nažalost nije izdržala do kraja.