ZKL: "PUTOVANJE I ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA"
17.5.2017. 4:43:08h
Dobrodošao pomak usprkos problemima
Iako ima dosta problema, među kojima su ključni zamor i razvučenost, predstava 'Putovanje i zgode šegrta Hlapića' donijela je u pogledu promišljenosti i strukture, kao i pristupu animaciji i izvedbi, osjetne pomake unutar poetike ZKL-a
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Šegrt Hlapić i Gita / Ines Novković

Napomena: kritika je izvorno objavljena 11. svibnja 2017. u Vijencu, br. 605

Pišući nedavno o predstavi "Kraljica žabica" Zagrebačkog kazališta lutaka (kritiku pročitajte ovdje), poželjeli smo da već sljedeća predstava bude na njezinu tragu – hrabra i naglašeno pomaknuta od ZKL-ove ukalupljenosti. Nismo se ni okrenuli, a sljedeća je predstava stigla. Iako, nažalost, nije nastavila zanimljivom stazom "Kraljice žabice", napravila je neke važne pomake i odmake od ZKL-ove estetike. Ključni je razlog tomu Zlatko Sviben. Taj vrlo važan hrvatski redatelj, i kad nije u vrhunskoj formi ili se nađe na „gostujućem“ terenu, ne ide ispod razine korektnosti. Predstava "Putovanje i zgode šegrta Hlapića" spojila je oboje – nešto slabiju redateljsku formu i lutkarski izraz u kojemu je Sviben ipak gost. No i uz te otegotne okolnosti, riječ je o jednoj od najboljih predstava ZKL-a posljednjih sezona. No krenimo od problema, pardon, početka.

Jedan je od ključnih utega predstave dramatizacija u kojoj je Ana Tonković Dolenčić u potpunosti zanemarila medij, ali i redateljsku ideju, opteretivši taj lutkarski mjuzikl bujicama riječi, počesto nepotrebnih i samima sebi dovoljnih. Pričanje zbog pričanja sama, i to na arhaičnoj štokavskoj ikavici koja je počesto parala uho (savjetnica za narječje Vlasta Ramljak), usporavalo je i razvlačilo raspjevanu radnju, rastegnuvši je na predugih i na kraju prilično zamornih sedamdesetak minuta u prvoj reprizi. Zamoru su pridonijeli i uglavnom spori, odveć sjetni i melankolični songovi Veseljka Barešića, koji nisu ni poentirali ni dizali radnju, već su je usporavali i uljuljkivali. Za razliku od njih, rijetki življi songovi djelovali su poput adrenalinske injekcije i radnji i izvođačima koji su ih izvodili uživo. To posebno ističemo, budući da je nepisano pravilo ZKL-a da se u njemu songovi izvode na plejbek, što uvijek zvuči grozno te guši scensku i izvedbenu energiju.

Osim što je „natjerao“ glumce da pjevaju uživo, Zlatko Sviben složio je vrlo zanimljiv i slojevit koncept, oblikovan dvostrukim udvajanjem svjetova – s jedne strane stvarnog svijeta Ivane Brlić Mažuranić i svijeta njezina romana, s druge svijeta likova i njihove nutrine. Dva sloja kazališne stvarnosti odijelio je velom (tajni), priču potisnuvši u dubinu scene i dječje svijesti. Kao i u našem realu, dva svijeta nisu bila čvrsto odvojena, već je početna scena u majstorovoj radionici bila dio „ovostranja“ (poput priče svih nas), dok je autorica u drugom dijelu predstave prodrla u vlastito djelo, nakon što je oblikovala čvrste temelje priče, pustivši je da dalje sama raste. Til koji je dijelio dva svijeta s jedne je strane projekcijama odlično pokrivao promjene scena, dok je s druge činio ipak prenaglašen vizualni zid između gledatelja i izvođača. Dva svijeta likova razdvojio je na lutku kao predstavnicu vanjskoga sloja lika i animatora koji je s pomoću songova razotkrivao pred publikom njegovu nutrinu.

Tako satkano tkivo predstave, iako na mjestima monotono i sporo, promišljenošću je bitno iskočilo iz ZKL-ova prosjeka. Također, natjeralo je izvođače na naglašeniji angažman i timski rad u animiranju stolnih lutaka, što je rezultiralo karakterno čvršćim i izvedbeno uvjerljivijim likovima nego inače (pomoćnik redatelja za animaciju bio je ugledni slovenski lutkar Brane Vižintin). Iako nije razigrao šegrta Hlapića (što je do koncepta, a ne do animatora), Jadran Grubišić bio je animacijski precizan u svakom trenutku, oblikujući karakterno jasan naslovni lik te sigurno vodeći priču i predstavu. Odličnu partnericu imao je u Marti Bolfan Ugljen, koja je Gitu animirala također vrlo precizno i dosljedno tijekom cijele predstave.

Borna Galinović vrlo je dobro razigrao maloga Marka, a posebice je bio dopadljiv u pjevačkoj roli, dok su Anđelko Petric i Mira Bosanac bili korektni kao Majstor Mrkonja i Majstorica. Andrea Baković bila je odveć sugestivna kao pripovjedačica Ivana, dok je Željko Šestić uspio dočarati karakterni mrak Crnog čovjeka. Siniša Miletić bio je tanak u pjevačkim dijelovima i ritmu, a Dinka Vuković korektno je oblikovala Grginu majku. I dok su svoje likove oblikovali više ili manje uspješno, svi su izvođači bili uglavnom dobri kao pomoćni animatori te nije bilo previše „letećih udova“.

Ria Trdin u lutkama je naglasila životnu težinu, u svaki lik ucrtavši sloj patnje, dok se Miljenko Sekulić u vrlo zgodnoj scenografiji uspio odmaknuti od uobičajene ZKL-ove pretrpanosti, uz pomoć oblikovatelja svjetla Dražena Dundovića maksimalno produbivši igru. Zaključno, iako ima dosta problema, među kojima su ključni zamor i razvučenost, predstava "Putovanje i zgode šegrta Hlapića" donijela je u pogledu promišljenosti i strukture, kao i pristupu animaciji i izvedbi, osjetne pomake unutar poetike ZKL-a.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved