Engleska spisateljica Virginia Woolf (1882.-1941.) jednako je čuvena po svojim književnim tekstovima (romani, kratke priče, eseji) kao i po nekonvencionalnom pristupu životu i društvu u kojem je živjela. Koliko su njezine postavke bile uzrokovane drugačijim životnim stavom, a koliko mentalnim stanjem (turobnost, tjeskoba, depresija) doista je teško utvrditi, ali način na koji je okončala život (ušla je u rijeku Ouse u kaputu čije je džepove pretrpala kamenjem), pokazuje istovremeno silnu odlučnost, samodisciplinu i pomaknuto stanje svijesti, jače od nagona za samoodržanjem.
Redateljica Marina Petković Liker pripada onim kazališnim autorima koji ne rade predstave radi poslovne biografije, nego zato što želi nešto istražiti, eventualno naći i pokazati. Njezine se predstave u pravilu nazivaju „autorskim projektima“ pa je tako bilo i ovaj put u suradnji s Ivanom Buljan Legati u predstavi „Soba za poglede“ izvedene u mansardnom prostoru (krovni prozoru su u ravnini cvata crvenog kestena) „StudioChekhov“ u središtu Zagreba (28.4.2017.).
Odabravši kratku priču „Nova haljina“ (iz zbirke „Kuća duhova“) Virginie Woolf, uz gotovo potresnu glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle, Ivana Buljan Legati priča o neuglednoj gospođici Mabel koja u svojoj novoj žutoj haljini dolazi na primanje gospođi Dalloway. Mabel se osjeća jako nelagodno, smatra da joj se svi podsmjehuju, da je njezina haljina ružna („kao da koplja lete sa svih strana na njezinu žutu haljinu“), da je ona sama nepotrebna i nevažna, da nije trebala doći („nema kraja ludostima ljudskog srca“) i da se vrlo teško nosi s uobičajenim društvenim ljubaznostima. Pri tome je izvođačica odjevena u dugu široku sivu haljinu (dakle, ne radi se o ilustraciji izgleda, već neuglednosti same Mabel), da bi se kasnije pojavila u žutom trikou s perjanicom ukrašenom leptirima (što strašnije, to uspješnije moglo bi i danas važiti kao modni kriterij) i nastojala pristojno odgavarati na glupava i nepotrebna pitanja.
Autorica kostima i scenografije (ogledalo i izvanredno duhovito dizajnirana stolica s prekriženim prednjim nogama) je Zdravka Ivandija Kirigin, Darije Petković autor je videa (uvećane oči koje zure u prostor), dok je svjetlo oblikovala redateljica Marina Petković Liker. Koreografiranim pokretima, sugestivnim izgovaranjem teksta i suzdržanim gestama i grimasama Ivana Buljan Legati nudi uvid u jednu tužnu sudbinu, bespomoćnu i tragičnu ličnost, osobu koju je spisateljica tako dobro poznavala: samu Virginiu Woolf.
Pojam tjeskobe, njezina opasnost za nečiji život i svijest da je treba ozbijno uzimati, prepoznaje se i u predstavi „Virginija Vuk“ Kazališta lutaka Ljubljana nastaloj prema istoimenoj slikovnici Kya Macleara i Isabelle Arsenault u režiji Fabrizia Montecchia (20.4.2017., osvrt na izvedbu 25.4.2017.). Priča prati dvije sestre, Virginiju i Vanessu (Vanessa Bell, slikarica, 1879.-1961.), u njihovoj dječjoj sobi: dok Vanessa slika puna dječjeg entuzijazma, Virginija je sva nevoljka: ne želi se igrati, ne želi svoje prijteljice, ljuti je sestrino pjevanje, sve je ljuti i gnjavi...
Vanessa (Maja Kunšič) se silno trudi oraspoložiti sestru Virginiju (Martina Maurič Lazar) i kad joj naslika ružičnjak, ova se napokon raspoloži. Montecchia poznajemo već po predstavi „Patka, smrt i tulipan“ u kojoj se kroz kazalište sjena bavio temom smrti, a sada na sličan način proučava temu depresije. Zanimljivo je da ljubljansko Kazalište lutaka prilično hrabro (i uglavnom uspješno) nudi svojoj mladoj publici teme od kojih lutkarska kazališta obično zaziru, iako se nemalom broju djece u stvarnosti događaju ružne stvari, poput bolesti ili smrti bližnjih.
Ove sam dvije, naoko različite predstave povezala, jer se obje bave tjeskobom i socijalnom neprilagođenošću, uprizorujući sudbinu iste osobe, senzibilne i nesretne Virginie Woolf.