Živim u Zagrebu i javni prijevoz je prilično dobro osmišljen (osim što većina vozila ne dolazi u predviđenom vremenu!), ali uvijek „jamram“ (ispuštam tužne i nezadovoljne glasove nerazumljivog sadržaja, jammern njem. cviliti) kada moram ići u neka kazališta smještena izvan gradskog središta. Ali, kada trebam krenuti (istinu govoreći,tuđim osobnim vozilom) u Centar za mlade grada Varaždina na neku predstavu Umjetničke organizacije GLLUGL (gluma-lutkarstvo-glazba), onda odjednom ništa nije teško. Ne samo zato što odišu optimizmom i dobrom voljom, nego zato što jako često naprave dobru predstavu. Tako je bilo i 6. 4. 2017.
Lutkarska predstava nazvana „Dindim, o nježnosti“ nastala je prema istinitom događaju u Rio de Janeiru, a prigodan tekst su napisali Tamara Kučinović i ansambl. Radi se o prijateljstvu između starog ribara Joaoa koji živi sam na otoku i pingvina koji se zapetljao u odbačenu ribarsku mrežu iz koje ga je starac oslobodio. Vidjevši iscrpljenog pingvina koji ne želi ni jesti ni piti, starac počinje savjesno, pomalo gnjavatorski nazivati dežurnog veterinara, kako bi pravilno skrbio za nenadanog posjetitelja. Jutro donosi olakšanje jer je jasno da je pingvin dobrog zdravlja i jako radoznao. U jednom trenutku pingvin se zavuče u barku pa ga stari ribar izbezumljeno traži... shvativši da mu je do pingvina jako stalo: nije to više slučajno zalutala divlja ptica, već pravi prijatelj... kada ga napokon pronalazi, daje mu ime Dindim.
Joao se u potpunosti prilagođuje svojem novom prijatelju - budući da pingvina ne pušta u kućicu, odlučuje spavati na otvorenom; zajedno doručkuju ribu (Joao svoju ipak ispeče) i život je prekrasan. No, kako je Joao nazivao veterinara za svaku svoju nedoumicu vezanu uz pingvina, sada ga veterinar zove jer pingvina valja natrag vratiti u njegovo jato. I Joao odlučuje to sam napraviti... Da nisam znala da priča ima sretan kraj, tu bih počela plakati i sama bih potopila cijelu dvoranicu. No, dakako, sami već pretpostavljate da se Joao, nakon što je na prevaru ostavio Dindima na njegovoj matičnoj stijeni, jadan i žalostan vraća kući, a tamo ga već čeka... e, pa sada se zbilja čulo šmrcanje u dvorani. Jer, kao vrhunac popustljivosti i ljubavi Joao izgovara rečenicu: „Možeš ako hoćeš ući u kućicu“, budući da je to bila Joaova najstroža zabrana i Dindimova najveća želja!
Dakle, osim što je ova priča (malo preuređena) istinita (u stvarnosti pingvin odlazi „svojim“ poslom, ali se uvijek vraća i provodi nekoliko mjeseci sa svojim ljudskim prijateljem), prepuna je duhovitih dijaloga, istinskih emocija (Joao se ponaša kao osamljeni prgavac čija se netrpeljivost topi pod utjecajem dječje zaigranog i povjerljivog pingvina) te sjajnih razlika u dijalozima između Joaa i veterinara (tu se također može pratiti zbližavanje), odnosno Joaa i pingvina (svi koji imaju životinjske ljubimce s njima najnormalnije razgovaraju).
Scenograf Petar Nevžala vrlo je domišljato smislio Joaovu kućicu s palmom u blizini na obali zaljeva: bazen s vodom (plivaju umjetne ribice koje mašu repićima) i čamcem je fiksiran, pa se zato kotrlja „stambena ploha“ tako da čine cjelinu ostvarujući dojam odlaska ili dolaska čamca. Lutke su jednostavne i pokretljive (izrada Ivana Živković i Sheron Pimpi-Steiner), čime omogućuju obilje animacije, što sudionici izvrsno rade.
Sara Ipša uglavnom stalno pokreće Dindima, ispuštajući zvukove zviždaljkom tako da se vremenom taj zvuk poistovjeti s našim pingvinom (vrlo slično istinskom pingvinu - provjerila sam!). Nikša Eldan i Goran Guksić animiraju Joaoa, pa tako on hoda, maše rukama, uzima razne predmete, starački gunđa –nema tu žurbe ili površnosti - svaki korak je promišljen, svaka rečenica na mjestu - ništa nije snimljeno, sve se radi „uživo“. Odlično se koristi takozvana bubica (Guksić) da bi se dočarao razgovor preko telefona, budući da Joao svaki čas naziva veterinara, kako ne bi naudio svojem malom prijatelju; pri tome mi niti slučajno ne vidimo Guksićevu glavu da viri kroz prozor (u lutkarskom svijetu preciznost je jako bitna, jer i najmanja „šlampavost“ narušava namjeru izvedbe).
Uglavnom, lutke ispred nas su u potpunosti dočarale svijet nježnosti, što bi bilo puno teže u svijetu „pravog“ kazališta. Već sam pišući o autorstvu teksta spomenula Tamaru Kučinović koja je također oblikovala svjetla i režirala predstavu. Kučinović je darovita, obrazovana, marljiva, domišljata i kazališno pametna jer poznaje mogućnosti animatora i načine korištenja pomagala. Ne poznajem pravila redateljskih zahvata, ali mi se čini prirodnim da se ispituju mogućnosti, a ne da se čvrsto drži zacrtanih ideja. Općenito je poznato, da papir sve trpi, a stvarnost se voli malo i pobuniti! Zato redatelj gleda i sluša, razgovara s izvođačima, mijenja dobru ideju za onu malo bolju – ukratko, glavni junak je predstava, a ne pojedini sudionik.
Zvukovnu cjelovitost predstavi, osim zaista izvrsnih dijaloga i već spomenutog glasanja Dindima, daje glazba Marka Hraščanca, oblikovanje zvuka Petra Eldana i glas pripovjedača Zvonka Zečevića (HNK, Varaždin). Na premijeri smo bili različitih uzrasta i spolova, ali svi smo bili raznježeni predstavom „Dindim, o nježnosti“. I eto, zbog tog ostvarenog očekivanja, ja ne „jamram“ kada odlazim na predstave Gllugla u Varaždin.
Na kraju mala digresija: u koprodukciji Kazališta lutaka Maribor i Mini teatra, Ljubljana postavljena je u kolovozu/rujnu 2015. predstava „O dečku i pingvinu“, koju je prema slikovnici Olivera Jeffersa „Lost and Found“ režirao Zoran Petrovič. Mariborski glumac Miha Bezeljak igra dječaka, animira pingvina i sve ostalo (autor likovnog djela Primož Mihevc), a razlika je u tome što pingvin dolazi dječaku na vrata pa ga ovaj pokušava vratiti njegovoj kući obilazeći razna mjesta na kojima očekuje saznati nešto o pingvinu. Kada ga napokon odveze čamcem među njegove i žalostan se vraća svojoj kući, na vrata mu ubrzo pokuca ...pingvin. Iako se slovenska i varaždinska predstava razlikuju u razvoju priče, sličnost je doista velika, poruka identična, a obje predstave su izuzetno uspjele.