Dok je odraslima priča tek prostor bijega i fikcije, djeci (velikoj i maloj) ona je počesto stvarnost stvarnija od najstvarnije... stvarnosti. Da je tako i nikako drukčije pokazuje predstava kazališta Mala scena, "Puž" (kritiku Olge Vujović pročitajte ovdje) koja je otvorila zagrebački dio jubilarnog 10. Malog Marulića. I ne samo to! Priča u predstavi "Puž" ne samo da oživi i živi, već otvara vrata svojim stvarateljima da u njoj pronađu odgovore na sva (ili barem ona važna) pitanja.  

Naslovni Puž dječačić je koji sve radi polako, od slaganja scene, pardon, sobe, do odgovaranja na pitanja starije sestre. I dok se njemu nigdje ne žuri, pa tako ni odrasti, sestra, mala jurilica, silno želi što prije zakoračiti u svijet odraslih. I dok taj svijet na papiru izgleda vrlo privlačno, zahvaljujući priči koju će Puž ispričati sestri i u koju će je potom uvući, svijet velikih u sestrinim očima će se smanjiti. A spori braco postat će pravi mali junak.

Tekst autorice Maje Hrgović izuzetno je zgodan s nenametljivom, no nama vrlo privlačnom porukom da brzina nije vrlina, omotanom krilaticom predstave: "List koji prvi padne, prvi i požuti". Dodatno je obogaćen zabavnim leksičkim igrama koje djeci ukazuju na bogatstvo značenja i mogućnost igara riječima, razigravajući verbalni sloj predstave.

Redatelj Staša Zurovac odlično je oblikovao veći dio predstave, zgodno se i nenametljivo poigravši slojevima teatra u teatru direktno povezanim naslovnim junakom. Naime, Puž prvo vrši funkciju pripovjedača, da bi potom u svijetu oblikovanom po vlastitom ukusu (čitaj: bajkovitom, sporom i dječje zaigranom) postao glavni lik, ali i ostao stvaratelj ("to postoji u mojoj priči, a mi smo sada u njoj"). Takav čvrsti šav gotovo je poništio granice između slojeva, na nekoliko ih mjesta preplevši i izjednačivši. Samim time, fikcija je postala fakcija, a fiktivni junak, Puž, postao i stvarni junak.

Nažalost, ta fino izgrađena kula raspala se u nepotrebno zbrzanom kraju koji je djelovao kao da je autorima ponestalo vremena pa su tek privremeno zakrpali stvar (ali koji je i potvrdio da brzina nije dobra). U tom srezanom kraju, bez pravog opravdanja i logične kopče, dotad simpatično usporeni Puž odjednom je postao neobjašnjivo brz, uskočivši time u usta i samome sebi i poruci priče. Šteta, jer dobar ritam, odlične minijature i zgodna redateljska rješenja te vrlo dobro vođenje predstave u cjelini, osigurali su predstavi nešto duži i promišljeniji kraj.

Paško Vukasović naslovnog je Puža oblikovao čvrsto i bez sklizanja u karikaturu. Rezultat je bio vrlo zgodan te prirodno i simpatično trom i zbunjen lik. Njegova jasnoća ujedno se postavila kao čvrsta nit između dvaju sloja predstave te između likova, omogućivši naglašeniju igru ostalim glumcima i elementima predstave. To je objeručke prihvatila Sanja Milardović koja je Puževu sestru oblikovala s jedne strane vrlo sugestivno, s druge plešući na rubu pretjeranosti, no ne napravivši korak previše, što je njenu igru obogatilo dodatnim šarmom. S ruba je iskliznula Mateja Majerle oblikujući Medu, no u ostalim je likovima utišala pretjeranost, djelujući puno uvjerljivije. Zajedno s Milardović bila je odlična kao karikaturalna svraka, oblikujući je prepletenošću i razdvojenošću, brbljavošću i simpatičnom pretjeranošću. Glumački trio odlično je funkcionirao u zajedničkoj igri te zgodnom pokretu, razigranom energijom noseći predstavu do samog rupičastog kraja.

Žorž Draušnik scenu je vrlo zgodno ispunio rekvizitima koji su se pretvarali iz stepenica u razred i šumu, dodatno povezavši scensku fikciju i fakciju, dok je Bjanka Adžić Ursulov kroz kostime naglasila bajkovitost priče. Vizualnu privlačnost predstave zaokružilo je svjetlo Željke Fabijanić Šaravanja. Marjan Nećak potpisuje zgodnu i ne pretjerano nametljivu glazbu. 

Zaključno, predstava "Puž" odmjereno je razigrana na svim razinama - od teksta preko režije do glume i vizualnog sloja, a vrlo dobar dojam cjeline kvari zbrzan i površan kraj.