Čujete li neko dijete da govori: "Smirnoća, samo smirnoća", možete biti sasvim sigurni da je odgledalo najnoviju predstavu  Kazališta lutaka Zadar „Karlson s krova“ Astrid Lindgren u režiji Ljudmile Fedorove (premijera 1.3.2017.). U našoj sredini ime švedske književnce Astrid Lindgren  (1907.-2002.) povezano je s knjigama: „Pipi Duga čarapa“ i „Ronja, razbojnička kći“, mada je još ponešto prevedeno. No o Karlsonu ništa ne znamo, iako je njegova književna mama Astrid napisala mali serijal: "Karlsson na krovu" (1955., što mu je zapravo puno ime), „Karlsson ponovo leti“ (1962.) i „Karlsson na krovu se ponovo uokolo šulja“(1968.).

Djeca u Rusiji i ostalim, tada sovjetskim republikama, dobro su poznavala   Karlsona zbog animiranih filmova Borisa Stepantseva (1968.,1970.) pa je lik Karlsona čak došao i na poštansku marku. Kasnije su i u Švedskoj napravili  animirani film, u Srbiji su prevedene brojne knjige Astrid Lindgren pa i one o Karlsonu, a nama je Karlson doletio zahvaljujući mladoj i darovitoj ruskoj redateljici (ujedno je dramatizirala tekst) Ljudmili Fedorovoj (1986.) i njezinoj samozatajnoj izvrsnoj  suradnici, autorici scenografije i lutaka Mariji Klochevoj (1995.).

Živi u maloj kući na jednom štokholmskom krovu,  Mališana nagovara na najrazličitije nepodopštine: da stave u pogon parni stroj (koji, naravno, eksplodira), da bace krevet kroz prozor, da se preobuku u duhove i plaše ljude, da naglavce lete iznad krovova i slično (kako bi mladi gledatelji upotpunili svoj, možda, manjkavi repertoar namjera, od kojih se roditelji uglavnom razbolijevaju). Mališan je prilično razuman mali dječak, ali Karlson je tako neodoljiv da popusti njegovim nagovaranjima, no kada roditeljima objasni da to nisu njegove nego Karlsonove ideje, ne nailazi na razumijevanje. Karlson je  osmišljen da istovremeno bude „nevidljivi prijatelj“, ali i postojeći lik, jer Mališan je silno osamljen i jako žalostan jer mu roditelji ne žele nabaviti psa.Prije nego počnem pisati o predstavi da razjasnim pojam „smirnoća“! Mogli bismo reći da je to mir (Karlson: „Smirnoća - znači mir, samo mir“), strpljenje , obuzdavanje panike ili nešto slično. Međutim mekoća te riječi, pravi trenutak kada je se izgovara, učinak koji ima smirujući uzburkane situacije - to je naprosto sminoća. I ako to netko ne razumije, onda neće vjerovati Mališanu da postoji Karlson koji za sebe kaže da je „lijep, pametan, ugodno popunjen“, zna sve najbolje, a iako može hodati, najradije leti jer na leđima ima propeler...

Marija Klocheva scenografiju je oblikovala kao skupine kuća, mjesto događanja je jednostavna dječačka soba, a animatori dvojice ključnih likova se vide, ali to nije važno. Lutka dječaka izgleda „normalno“, dok je Karlson bucmastog tijela i lica koje je kombinacija dječjeg izraza i staračke mudrosti, a propeler je mali,  sasvim prirodni produžetak leđa. Ono što je fantastično jest animacija (rekli bismo u šali: „ruska škola“) jer lutke pomiču ruke i noge (znači mašu rukama i hodaju, što je izuzetak u hrvatskoj animaciji). Ali, zato svaku lutku animiraju dva animatora, tako da se kretnje doimlju prirodno, uvjerljivo i skladno. Znam da su to u lutkarstvu normalne stvari, ali kada gledam neke naše lutkare, uvijek mi se pomalo plače...

No, uglavnom. Karlsona animiraju Dominik Karakašić (nova, mlada snaga zadarskog kazališta ) i iskusna, nenadmašna Sanja Zalović, dok se Mališanom  bave Anđela Ćurković Petković i Sanja Zalović. A tek kada se naguraju oko psića koji diše, maše repom, razgovara, ali je pravi mali pas, dođe mi da ih izljubim. „Čovječji“ dio predstave su mama i tata (Irena Busović, Josip Mihatov) koji doduše ne vjeruju u Karlsona, ali znaju da njihov Mališan treba prijatelja -psa.

Među vrlo uspjelim redateljskim zahvatima je ulazak lopova kroz dimnjak (lutke) i izlazak kroz kamin (pravi ljudi - Juraj Aras i Sanja Zalović) te njihov povratak istim putem, jer ih je preplašio Karlson preodjeven u duha. A samovozeće vatrogasno vozilo sasvim nas je očaralo! Posebno je pohvalno da u animaciji nema „šlampavosti“: Karlson svoj propeler pali i gasi pritiskom na dugme i taj se zvuk čuje - Karakašić niti jednom nije propustio to učiniti. Ta preciznost, ujednačenost i dobar ritam koji je Fedorova nametnula lutkarima, što su oni, barem tako djeluje, bez problema mogli primjeniti, ovoj predstavi daje izuzetan šarm. Uz to, „uživo“ (mada s „bubicam“) pjevaju vrlo uspjele songove (glazba Tomislav Pehar, tekstovi Davor Grzunov).

Završnica je vrlo ljupka i pozitivno sentimentalna, a govori o stalnoj vezi između Mališana i Karlsona putem malog zvonca... Za kraj moram navesti riječi malog Nike (7 godina) nakon predstave „Karlson s krova“: „Di ste do sad bili? Od sad ću redovito ići u kazalište“.