Napomena: kritika je izvorno objavljena 16. veljače 2017. u Vijencu, br. 599

Scensko oživljavanje slavnih strip i(li) animiranih junaka nema u sebi ništa originalno, no zato u startu jamči dobru reklamu i vidljivost – popularni likovi uz koje smo odrastali i odrastamo privlačni su medijima, pedagozima, učiteljima, roditeljima i djeci. I tu početni pozitivan aspekt uglavnom staje, a slijede gorko-slatke muke traženja ključa scenskog čitanja. Kazališta obično ključeve pronađu u dvije opreke – bitnom odmaku od originala i njegovoj što vjernijoj kopiji. Iako u obama slučajevima presuđuje kvaliteta izvedbe, drugi ključ privlačniji je na prvu loptu, no skriva više izazova, među kojima se ističe razlika dvaju medija. Ma koliko se trudili kopirati jedan medij u prostoru drugog, uvijek će kopija biti bitno slabija od originala. Umjesto toga, medij se mnogo bolje osjeća kad u drugom progovara tek kroz pokoji aspekt i razinu, suočavajući se i sukobljavajući, preplećući se i saplećući s njim. Nažalost, u novoj predstavi Tvornice lutaka Petra Radin, koja potpisuje režiju i scenarij po motivima autora "Popaja­" Elzieja Cristlera Segara, odlučila se za vjerno kopiranje. Iako problem predstave nije samo u toj odluci, krenimo od nje.

Pojavivši se u stripu te slavu dohvativši u animiranom filmu, najhrabriji među hrabrim mornarima rastao je kroz posebnosti tih medija, preuzevši njihove karakteristike poput brzine, karikature, fizičke transformacije, nepoštivanja sile teže... oblikujući se punokrvnim animiranim likom. Prijenosom u glumačku predstavu u startu je izgubio mnoge od tih karakteristika (koje bi, dodajmo, preživjele u mediju lutkarstva upisanu u ime kazališta), ne zamijenivši ih i nadoknadivši novim. No zato je na sceni zadržao one manje bitne poput junakova izraza lica, čija je nezgrapnost (žmirenje na lijevo oko koje Popaju nedostaje) djelovala groteskno, poentiravši tek u prvim kadrovima, dok je, nepromijenjena, u ostatku predstave djelovala samo kao uteg i izvođaču i gledateljima. Posebice jer je Popaj na sebi imao dovoljno elemenata da ga dječje oči poistovjete s njim.

Naslanjanje na animirani film vidjelo se i u sadržajnom sloju oblikovanu oko jednostavne priče (kakve jesu i moraju biti u kratkim animiranim filmovima) u kojoj se Popaj, Oliva, Grubač i Ćaknuta Koka prepletu u ljubavi i ratu na Popajevu brodu pa potom na Zlarinu. Radnju odveć mršavu za predstavu Petra Radin punila je brojnim minijaturama u kojima su se utopili i glavna priča i veliki završni obračun, koji je prošao u potpunosti neprimjetno. Taj sadržajni i dramaturški kaos nije uspjela na sceni obuzdati ni dovesti u red ni koreografkinja Tihana Strmečki, već su pokret i igra djelovali kaotično i improvizirano. Problem je bio i u lošoj izvedbi songova u kojoj se zgodna glazba Saše Miočić puštana na matricu i songovi (vokalni angažman Ivana Husar Mlinac) gotovo uopće nisu poklapali. Takav, neuredan materijal Radinova je pokušala prenijeti u prostor karikature i groteske (na tragu animiranoga filma), no one funkcioniraju tek u besprijekornoj čistoći, preciznosti i dosljednosti koje razbijaju i bogate naglašenim i pomaknutim pokretom.

Loše aspekte predstave u sebe je upio Filip Detelić, od naporne mimike kojom je Popaja oblikovao (ne baš simpatičnim) mrgudom do scenske igre u kojoj je pomiješao povremene izlete u karikaturu s repetitivnošću i viškovima kojima je popunjavao prazne hodove. Marko Hergešić (uskočio je umjesto ozlijeđenoga Marija Kovača) nije se u potpunosti uigrao te je na više mjesta djelovao pomalo izgubljeno kao Grubač i Pero Ždero. Najbolja na sceni bila je Petra Težak, koja je Olivu vrlo dosljedno, od prvoga kadra do naklona, oblikovala u izrazu vrlo simpatične i duhovite karikature i groteske, u potpunosti preuzevši igru. No nije uspjela pomoći novoj predstavi Tvornice lutaka, koja djeluje vrlo šlampavo na više razina te znači korak natrag i svojevrsnu izvedbeno-kreativnu stanku u odnosu na prijašnje predstave.