HNK ZAGREB: "ZIMSKA PRIČA"
Jedva čekam proljeće...
Ako je William Shakespeare komad premijerno odigran u veljači u zagrebačkom HNK-u nazvao 'Zimska priča' jer je 'tužna priča najbolja za zimsko doba', veselim se proljeću
Objavljeno: 27.2.2017. 5:53:13
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zimska priča" / hnk.hr

Odabir hibridne drame „Zimska priča“ (1610./1611.) iz kasnog stvaralaštva Williama Shakespearea (1564.-1616.) za obilježavanje njegove četiristote obljetnice smrti (premijera 12.2. 2017.) samo zbog želje britanske redateljice Polly Tritschler (zbog raskoraka između vremena rada na predstavi i vremena u ugovoru, predstavu je dovršio direktor Drame HNK Ivica Buljan) da radi taj tekst na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu čini mi se prilično bizarnim činom. S druge strane, radi se o tekstu koji se relativno malo izvodi (ne pitam se više zašto?) pa je to možda zgodan (mada zakašnjeli i vjerojatno prilično skup) repertoarni potez...

Prvi dio se zbiva na Siciliji u prijateljskom ozračju dvojice kraljeva: Leonta, kralja Sicilije (Dragan Despot) i Poliksena, kralja Bohemije (Livio Badurina). Poliksen se odlučuje vratiti kući usprkos protivljenja prijatelja Leonta, ali popusti i ostane kada ga za to, na nagovor muža, zamoli Leontova trudna supruga, kraljica Hermiona (Alma Prica). U Leontu se tada rađa sumnja u njihovo preljubništvo i u vlastito očinstvo, postaje neuračunljiv silnik koji zatvara ženu i želi ubiti prijatelja. No zahvaljujući sicilskom ugledniku Camillu (Mislav Čavajda) koji u svojem gospodaru vidi samo pobješnjela tiranina, Poliksen pobjegne (zajedno s Camillom) u Bohemiju (koja je pomorska zemlja i nema veze s današnjim pojmom Češke).

Sada se u priču upliću elementi antičke tragedije: Leont o krivici žene ispituje proročište u Delfima koje proglašava Hermionu nevinom, ali kralj zna bolje od bogova (prisjetimo se famozne rečenice današnjih političara „neka struka radi svoj posao“, pa onda zanemare sugestije te iste struke!), osuđuje ženu, ona umire rodivši djevojčicu koju on, dakako, ne smatra svojom. Sicilska plemkinja Paulina (Jadranka Đokić) trudi se prizvati ga pameti, ali Leont je opsjednut i želi njezinu smrt, pa je Paulinin muž Antigon (Slavko Juraga) spašava odnoseći je u Bohemiju.

Sva zbivanja na Siciliji smještena su u uski prostor ispred pomičnog bijelog zida s malim vratima (Johannes Schuetz, Yanjun Hu), svi su likovi odjeveni u crna odijela i haljine (s ponekim crvenim detaljem) osim trudne Hermione u crvenoj haljini (Ana Savić Gecan) i gotovo svi govore ubrzano, teško razumljivo i povremeno nepotrebno se derući. Iznimka je glasovno i glumački fantastična Jadranka Đokić: umjerena, sugestivna i vizualno upečatljiva, ona svojim  glumačkim prostorom virtuozno manipulira, pokušavajući kao „glas razuma“  unijeti reda u zbrku nastalu nasiljem i nepovjerenjem.

Zadnja scena Pauline i Leonta  praćena zanimljivom  glazbom (Marc Tritschler) na udaraljkama  iz prizemnih loža (sjajani Borna Šercar i Fran Krsto Šercar) predstavlja rijetko upečatljiv dio ove prilično mlake izvedbe. Ali tu još nije stanka! Okretanjem onog glomaznog zida, sada crnog, doplovili smo u Bohemiju, kamo je Paulinin muž Antigon donio tek rođenu djevojčicu, koju polaže na žal s kutijom u kojoj su dragocjenosti. Odjednom  se na vratima zida pojavljuje medvjed (Alen Šalinović) koji nam veselo mahne – zapravo je pojeo Antigona, što saznajemo od pastira (Dušan Gojić) i pastirova sina (Damir Markovina) koji su pronašli i posvojili malenu curicu nazvanu Perdita (Luca Anić).

Dok je prvi dio ispunjen ljubomorom, mržnjom i nasiljem, drugi dio koji se zbiva u Bohemiji odiše radošću - šesnaestogodišnja pastirica, zapravo sicilska izgubljena princeza Perdita, zaljubljuje se Florizela (bohemijski princ, Poliksenov sin – šarmantni Luka Dragić), pojavljuje se prevarant Autolik (Nikša Kušelj, vrlo dobar i razigran osim kada pjeva, jer ga se onda ništa ne razumije), sve je puno pjesme i plesa, svi su odjeveni u vesele šarene kostime. Budući da mu otac Poliksen ne odobrava ženidbu s pastiricom, Florizel i Perdita bježe na Siciliju, kamo ih sljede Poliksen i Camillo. Sada se sve razrješava: kutija s nakitom razotkriva Perditino kraljevsko porijeklo, bivši prijatelji-neprijatelji-prijatelji ponovo se pronalaze, Leont se opametio i žali zbog svega što je učinio...

Posreduje opet naša draga Paulina (Jadranka Đokić) i kao vrhunac sretnog završetka (osim braka  djece dvojice kraljeva) je „oživljavanje“ Hermioninog kipa (sto posto ju je sakrila Paulina, pa kraljica nije niti bila mrtva) te Leontovo kajanje i Hermionin oprost  uz udarljke. Čiča miča, gotova je zimska priča.

Ako je autor naslov ovoj svojoj drami doista dao zato jer je „tužna priča najbolja za zimsko doba“, veselim se proljeću. A sami zaključite zašto!