Napomena: kritika je izvorno objavljena 16. veljače 2017. u Vijencu, br. 599
Koliko god nas društvo u kojemu živimo gušilo vlastitim paradoksima i zasijecalo neugodnim krivinama, toliko se nudi kao neiscrpno nadahnuće umjetnicima. Među onima koji pomno osluškuju vlastitu okolinu te gotovo nepogrešivo gađaju upravo tamo gdje boli svakako su Anica Tomić i Jelena Kovačić. U novom projektu "Magic Evening" nisu se usmjerile na bolesti društva poput odbačenosti djece bez roditelja ili tinejdžerske okrutnosti kao rezultata društvenih posrtanja, već su se uvukle u vlastita četiri zida. Upravo život unutar četiri zida, odnosno ispod vlastitoga staklenog zvona, sve se više nameće kao jedini spas, no – pokazat će predstava – ipak neodrživ, jer se bolest društva odveć snažno upleće u sve pore te prodire kroz porozne zidove i staklena zvona.
Bruno i Sonja provode svako popodne u vlastitom domu uz čašicu razgovora, uživanje u bučnom Vivaldiju te pokušaj pisanja. Svakodnevicu ipak posebnog dana (godišnjica braka) razbija dolazak Veronike i Luke, koji je pretvaraju u žestok i razigran tulum u četvero. I sve bi (možda) bilo super da zabavu ne lomi isprva rijetko pa potom sve češće kucanje na ulaznim vratima. Iako na papiru djeluje kao jedina točka loma, kucanje nije ništa drugo nego tek okidač strahova i pratećih im ludila i paranoja diskretno prisutnih od sama početka. Oni su, naime, uvučeni i utisnuti u sve pore likova, stvarajući nelagodan temelj komunikacije koji će putem, zbog kucanja, gradirati do pucanja. I dok domaćine brinu zabrinjava tko to kuca, kriveći „lude susjede“, samo kucanje ih, već ionako načete, nepovratno mijenja, probijajući stakleno zvono u koje su se zavukli i potvrđujući početni zaključak da se čovjek ne može sakriti od društva koje ga okružuje. Nažalost, jer ma koliko se trudili biti otok, ni oni danas nisu što su nekad bili. Višeslojna komunikacija, od one žive u odumiranju do beskrajno dinamične virtualne (koja se vodi kroz ekstremnosti), ne dozvoljava pojedincu da zadrži odmak od okoline. Posljedica je toga frustracija koja se pretače u potisnutu mržnju i(li) strah što prodiru kroz svaku riječ i rečenicu, što je odlično prikazano u predstavi.
Sukob svakodnevne rutine kao mjesta sigurnosti i nezadovoljstva koje je nagriza redateljica Anica Tomić odlično je uplela u izvedbeni sloj, bučnu, zabavnu i tjelesno raskošnu scensku igru razbijajući dugim mračnim rezovima. Ta prividna opreka zajedničkim je snagama gradirala napetost i osjećaj straha i nelagode, ujedno vrlo dobro ritmički oblikujući predstavu. Također, susretom buke i vizualne punine s jedne strane te mraka i tišine s druge odlično je ubrzala radnju, bukom poništavajući prazna opijena blebetanja, mrakom ugrađujući u sutrašnja sjećanja crne rupe, ujedno prikrivši potencijalni prazni hod.
Odlična ideja i koncept ostali bi takvi samo na papiru da su glumci zakazali. Na sreću, glumački kvartet bio je na visokoj razini, oblikujući živopisne karaktere koji se s jedne strane pokušavaju obraniti od okoline, s druge bivajući njenim suptilnim predstavnicima. Marko Makovičić vrlo je uvjerljivo oblikovao Brunu, upisavši u njega od samog početka strah koji je komunikaciju sa suprugom Sonjom sve vrijeme držao na laganoj vatri. Potisnuta agresija, začinjena sarkazmom, ironijom i humorom, na kraju nije eksplodirala u napad, već u povlačenje kroz strah i kukavičluk. Također, iako su na sceni svi bili jednako važni, Makovičić je izvedbenom snagom ipak najsnažnije privlačio pažnju gledatelja, pretočivši se u nositelja igre.
Nataša Kopeč Sonju je oblikovala introvertiranom znanstvenicom koja svijet na svaki način pokušava odvući na svoj teren, odnosno objasniti kemijom. Taj kemijski zid omotala je pasivnom agresijom kojom se branila, istodobno napadajući. Na taj je način Sonju lagano odvukla u pozadinu, prodorima u prvi plan omatajući introvertiranost vrlo zabavnim humornim ruhom (kao u plesnim kadrovima).
Marko Petrić Luku je u potpunosti oblikovao kroz fizički aspekt – odličnim i zahtjevnim plesnim pokretima, mišićavim tijelom i „mišićavim“ potezima, odnosno agresijom. Dok je scenski uvjerljivo oblikovana agresija bila njegov način obrane od okoline, ujedno je bila i ključni negativni aspekt okoline koja razbija stakleno zvono Brune i Sonje. Drugi aspekt te okoline donijela je sa sobom njegova partnerica Veronika, uloga glumice Ivana Krizmanić, koja je naglasila jezičnu agresiju ispod koje se kriju frustracije bivših ljubavi i godina koje prolaze. No nema te frustracije koju ne može zaliječiti mišićavi ljepotan. Barem na papiru.
Cijela radnja odigrala se u vjernoj replici dnevnog boravka i kuhinje (scenografiju i kostimografiju potpisuje također Anica Tomić) s kaučom okrenutim leđima publici, koji je na zanimljiv način predstavljao četvrti zid i maksimalnu izoliranost likova. Ujedno je bio prostor zabavne igre leđima prema publici i Sonjinih duhovitih proklizavanja. Nenad Kovačić glazbu je oblikovao oko opreka Vivaldija kao predstavnika trajne vrijednosti i modernih tonova kao predstavnika Lukina i Veronikina vanjskog svijeta, auditivnom glasnoćom fino kontrirajući tišini mračnih prijelaza.
Zaključno, predstava "Magic Evening" odlično je zarezala u potisnute dubinske frustracije i strahove današnjice što pasivnom agresijom probijaju zidove do pucanja.