Ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka Magdalena Lupi Alvir izjavila je u jednom najavnom razgovoru kako je ova kazališna sezona posvećena onima koji su drugačiji zbog čega doživljavaju nevolje, te obnovama predstava koje nisu dugo igrane, ali su dobre i zanimljive. Među ovim prvima u siječnju se premijerno (27.1. 2017.) pojavila priča o šarenoj ovčici Wandi koju je napisala Jelena Tondini (1985.) i smjestila u slikovnicu pod nazivom „Wanda Lavanda“ (može se naći napisano i kao „Wanda LaVanda“).
Uglavnom, Wanda ima šareno krzno, čije boje ovise o tome što jede, a kako najviše voli brstiti lavandu, onda je blago ljubičaste boje... Kako su razno-razne životinje navikle da su ovce bijele, ponekad smeđe, a u rijetkim slučajevima crne, izbjegavaju Wandu s napomenom :“Mi se tebe bojimo“. Wanda im tumači da je ona sasvim obična mala ovca, ali to ništa ne pomaže - klone je se (obične bijele) ovce, koza, krava, prase, mravi (žuti), kokoš (pilići su neodlučni), riba... Uglavnom lijepa, šarena, čista i mirišljava Wanda ne može steći prijatelje i sakrije se... A onda – e neću više ništa reći!
Tekst Jelene Tondini izuzetno je šarmantan, jednostavan, s dosta rime i ponavljanja, što je nužno za publiku od tri godine i malo više (tempirano na 35 minuta, mada koja minuta manje ne bi bilo loše; izvedba 28.1. ujutro). Redateljica Morana Dolenc (1982.) složila je dinamičnu, zabavnu i odlično izbalansiranu predstavu, bez praznog hoda. Uz iskusnog i prokušanog Zlatka Vicića (animira Wandu, a pjeva sjajno) nastupa dvoje mladih, poletnih i darovitih lutkara (bravo za Umjetničku akademiju u Osijeku) Petra Šarac i Vanja Jovanović, stvarajući „trojac iz snova“ (dugo nisam vidjela tako dinamičnu lutkarsku predstavu pa sam možda malo previše ushićena?! Ma nisam - sjajni su!).
Izvrsnu, pjevnu i funkcionalnu glazbu napisale su Anita Valo i Meri Jaman (točno – „Meritas“), dok se svjetlom pozabavio Sanjin Seršić. Posebno je poglavlje vizualni dio predstave - iako je Luči Vidanović uvijek isticana kao darovita kreatorica lutaka, ne sjećam se kada sam je zadnji put vidjela u ovako sjajnom izdanju (kreatorica lutaka, scenografije, kostima i lutkarske tehnologije). Wanda ima ljubičastu glavu, zelene uši i krzno koje se sastoji od gomile šarenih loptica (bijele ovce jednak oblik, ali sve bijelo), prase se sastoji od narančaste glave i savitljivog obruča koji naznačuje noge, krava je kombinacija glave i gradivog elementa (cijela scenografija se sastoji od geometrijskih tijela raznih prigušenih boja) koji asocira na tijelo, riba ima samo glavu na kojoj dominiraju velika usta i rep, kokoš u izvrsnoj metamorfozi izrasta iz vlastitog gnijezda, dok su mravi i pilići (jedini nedosatatak po mojem sudu je njihova identična žuta boja) kuglice na kojoj pilići dobiju nogice, a mravi ticala (i tu je malecka zamjerka u predugom trajanju njihovog odnosa s Wandom, jer se ništa ne mijenja).
Troje glumaca-lutkara „odjeveni“ su kao gavrani (kapica, krila i grakću), no kada izađu iz te uloge i nastave animirati lutke, to apsolutno ne ometa da ih prihvatimo kao nove likove. Lutke, osim što jasno pokazuju o kojem liku se radi, mogu se izvrsno animirati, otvaraju usta i sasvim su posebne. U slavenskoj mitologiji božica Morana je simbol leda i smrti, u hrvatskom kazalištu lutaka mogla bi naša Morana biti simbol proljeća i živahnosti.