JDP U HNK-U: "HAMLET"
20.1.2017. 5:17:50h
Što Hamlet je njemu, što on je Hamletu, da plače za njim
Predstava 'Hamlet', Jugoslovenskog dramskog pozorišta nije mi se svidjela ni ritmom, ni premještanjem teksta, ni izbacivanjem očekivanih scena, ni tobožnjim ironijskim odmakom, ni vikom kojoj ne prepoznajem svrhu... ali ima u njoj lucidnih trenutaka
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hamlet" / Nenad Petrović

Kazališna godina 2016. vezuje se uz obilježavanje  400-te obljetnice Shakespeareove  smrti , čemu se pridružilo i Jugoslovensko dramsko pozorište premijerom „Hamleta“ (17.9.2016.) u režiji Aleksandra Popovskog (1981.). Ova beogradska predstava  doputovala  je u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu početkom godine 2017. (10.1.2017.) i tako otvorila, nadajmo se, seriju gostovanja u ovom i drugim zagrebačkim (i hrvatskim) kazalištima.   

Najpopularniju Majstorovu dramu adaptirao je Goran Stefanovski izmiješavši redoslijed događanja  (publika voli poznate stihove čuti na očekivanim mjestima, ipak!), tako da nakon uputa glumcima („Zadatak glume je da bude ogledalo života“) koje izgovara legendarni glumac Vlasta Velisavljević (1926.) sudionicima predstave ispred zastora, radnja  počinje scenom na groblju. U razgovoru tiskanom u kazališnom programu, redatelj Popovski taj zahvat  objašnjava ovako:“Tamo je jedna rečenica koja je za mene inicijalna. Hamlet pita koliko treba da čovjek istrune u zemlji, a grobar (Bojan Dimitrijević) odgovara, zavisi koliko je bio truo za života.“  Nakon toga  se zbivanje, kao, vraća na početak (vraćanje na početak - nije li to paradoks?).  

W.S. je bio čovjek s iskustvom i znao je da publiku treba voditi postupno... prvo glava, pa prednje noge, pa... i tako dalje, sve do repa. Odmah ću reći da mi se predstava nije svidjela ni ritmom, ni premještanjem teksta, ni izbacivanjem očekivanih scena (volim Shakespeareovog „Hamleta“), ni tobožnjim ironijskim odmakom (kada Hamlet nalazi Kludija u molitvi i ubija ga pištoljem; vraća se i ponovo ga ubija pištoljem; nezadovoljan dolazi treći put, ali se sada Klaudije dere i Hamlet odustaje, kaže mu „Ma daj“ i ode), ni vikom  kojoj ne prepoznajem  svrhu...

Ali... uvijek taj famozni „ali“. Ima u toj predstavi lucidnih trenutaka! Recimo, uvijek sam se pitala: zašto se Gertruda tako spremno udala za svog šogora? Ili je željela i dalje biti kraljica ili joj se on sviđao kao muškarac?! Popovski odabirom glumaca ukazuje na drugu mogućnost: Gertuda Jasne Đuričić (1966.) uglavnom se samo zabavlja (osim kada se malo zabrine zbog čudnog Hamletovog ponašanja), dok je Klaudije u interpreatciji zgodnog i mladog Nikole Rakočevića (1983.)  svoj interes vezao uz vlast i... kraljicu.

Izvrsna je scena kada Klaudije želi poljubiti Hamleta, a ovaj  se s gađenjem otima. Ili, kada Hamlet posjećuje majku u njezinoj ložnici pa onda zajedno peru zube kao u doba njegova djetinjstva. Ili kada stražari na kuli čekaju duh Hamletova oca i pri tome im je hladno, što dočaravaju bijelim sprejem (koče im se lica). Ili kada Ofelija (Jovana Stojiljković, 1988.) koreografiranim pokretima pripovjeda svojem ocu Poloniju (Goran Šušljik) o čudnom Hamletovom ponašanju. Ili kada dvorska svita gleda „Mišolovku“ (koje zapravo nema). Ili kada Hamlet čita dramu „Hamlet“ objavljenu u  kultnom izdanju Biblioteke  „Reč i misao“ (one male narančaste knjige). Ili kada Hamlet u monologu o Hekubi, njezino ime zamjenjuje  svojim  imenom. 

Teško da bih se odlučio da radim „Hamleta“ da nisam imao Glogovca“ rekao je Popovski, misleći na glumca Nebojšu Glogovca (1969.). Sumnjam da bi zagrebački HNK u svojem gledalištu na ovoj predstavi imao tako puno glumaca, da nije bilo Glogovca. Ali, kada imaš Glogovca kao Hamleta, onda je Hamletova neodlučnost prije nemar nego strah, jer čovjek s tom zrelošću i takvim licem zna što mora učiniti. On se može, naravno, pitati „Biti ili ne biti“, ali to je onda iskustvo puno gnjeva (kako je Glogovac to i  izgovorio, natjeravši nam srca na smrzavanje), a ne bojažljivo propitivanje. Ili kada pred svojim izdajničkim prijateljima Rosencrantzom (Miloš Samolov) i Guildensternom (Boris Milivojević) izgovara čuvene stihove o čovjeku, to je krik očajnika koji je izgubio  povjerenje u ljude. Kada se odabrao ovakav glumac za ulogu Hamleta i ovakav dramaturg za promjene, onda se trebalo radikalnije režirati i naznačiti da se radi o motivima, a ne izvornoj Shakespeareovoj drami. 

Ja moram biti surov da bih bio dobar“ kaže Hamlet pred kraj komada, a te riječi svijetle projicirane (Lana Cavar i Timy Šarec) na pomičnom pozadinskom platnu, glavnom rekvizitu scenografije (NUMEN i Ivana Jonke). Jednostavnost odjeće sudionika narušena je Gertrudinom haljinom (Maria Marković) koju Jasna Đuričić doista kraljevski nosi. Vrlo je zanimljiva, lijepa i učinkovita glazba Kirila Džajkovskog. I da završim citatom kojim  je završila i predstava - Duh Hamletovog oca: “Koliko dugo čovjek treba biti pod zemljom pa da potpuno istrune?“ . Možda bi pravo pitanje bilo o vremenu truljenja na površini zemlje! 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved