Jednom davno, prije otprilike pola stoljeća, dok su se ljudi još družili nenavikli na teror televizije i interneta, odlazili su zajedno u kino. Zagreb je bio načičkan kino dvoranama različitog izgleda, veličina i repertoara - znalo se kamo se odlazi gledati vesterne, meke porniće, ratne filmove ili one ozbiljne, umjetničke... U svakoj dvorani vrtio se samo jedan film i početak projekcija je bio uglavnom svugdje isti (16, 18, 20 sati). Kasnije su se dosjetili organizatori pa su u onim međusobno blizim kinima stavljali pomak u vremenu, da se stigne u drugo kino, ako se nisu uspjele kupiti ulaznice za željeni film. A da bi se pogledao željeni film valjalo je doći ranije ili odgoditi gledanje za drugi dan, ukoliko se nisu uspjele dobiti ulaznice ili ih kupiti kod „tapkaroša“.
„Tapkaroši“ su bili muškarci (nikada nisam srela drugi spol) čija je profesija bila nabaviti veliki broj karata (kasnije se ograničila kupnja, ali je na snagu stupilo udruživanje nekolicine „tapkaroša“) i prodavati ih po višim cijenama. Čak i kad potražnja nije bila onakva kakvu su očekivali, bilo je pitanje časti prodati ulaznicu barem malo skuplju od nabavne cijene. Pred kinima je vladao pravi zakon tržišta (za razliku od uobičajene socijalističke planske proizvodnje): potražnja je određivala cijenu i brzinu rasprodaje ulaznica. Pojava „tapkaroša“ pred kinom bila je ujedno garancija da se radi o kvalitetnom filmu!
Pred kazalištima ih nikada nije bilo, jer su se i ulaznice na drugačiji način distribuirale. A i dobit ne bi bila tako velika. Danas „tapkaroša“ više nema, pa nemamo preciznog pokazatelja o kvaliteti filma. Kritičare ionako nitko ne uzima ozbiljno! Kao što mi je nedavno rekao jedan kazališni redatelj, kada sam ga uvjeravala da ga ja i dalje imam rado, iako mi se njegova predstava ne sviđa: "Nema veze što si napisala - predstava će biti neko vrijeme na repertoaru pa će se onda skinuti bez obzira je li dobra ili loša." Zato bih ja voljela kada bi se ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu pojavili preprodavači ulaznica –„tapkaroši“ kao dokaz da je najnovija dramska predstava vrijedna ulaska u kazalište.
Uprava HNK-a naručila je od Mate Matišića (1965.) novu dramu poznavajući njegov dosadašnji dramski opus i očekujući „...još jednu iznimnu ili izravnu političku dramu koja smiono obračunava s našom uvijek pomalo dvojbenom prošlošću ili pak ulazi u polemičan dijalog s našom uvijek turbulentnom stvarnošću.“ (Dubravka Vrgoč u uvodu programske knjižice).
„Ljudi od voska“ - dramska suita u tri stavka - praizvedena 30. prosinca 2016. u režiji Janusza Kice (1957.) sigurno je iznenadila intendanticu svojim sadržajem istkanim od osobnih i općih mjesta. Naime, glavni lik Viktor, koji se pojavljuje u sva tri stavka, ima mnoge osobine samog autora: dramski je pisac i glazbenik, svirao je gitaru u sastavu „Prva ljubav“, oženjen je i ima djecu, rođen je u Ričicama, ljudi mu „spominju ruralno, kamenjarsko, primitivno katoličko porijeklo“, djetinjstvo je proveo izvan biološke obitelji („život sa stricem“), skrbi za djecu preminulog prijatelja (filmski redatelj Krsto Papić) – ukratko „dramska adaptacija stvarnosti“. Koliko su druga događanja izravno ili neizravno vezana uz Matišićev život, zapravo nas nije briga – čak je i fantastična književnost potaknuta događajima iz stvarnosti (koji znaju biti još nevjerojatniji od onih izmišljenih).
Prva drama-stavak pod nazivom „Obožavateljica“ govori o ženi koja je kao mlada djevojka nakon koncerta na Tašmajdanu zatrudnjela s rock zvijezdom Viktorom i sada ga posjećuje u njegovom domu s molbom da pomogne njihovom sinu (za kojeg Viktor niti ne zna da postoji, kao što se niti ne sjeća obožavateljice Jevrese od prije trideset godina). Sin se, naime, izrodio u opasnog kriminalca kojem prijeti pogibija jer je okružen specijalcima. Razgovor između Viktora (Goran Grgić) i Jevrese (Ksenija Marinković) u nazočnosti Viktorove supruge (Ana Begić) bavi se rokerskom razuzdanom mladošću i abortusima koji su „popravljali“ neopreznosti, genetskim nasljeđem, srpskim željeznicama i još koječime o čemu bi razgovarali stari znanci.
Kica je ulogu bivšeg porno glumca i opasnog kriminalca kojeg ubijaju specijalci povjerio Luki Dragiću, nudeći tako kontrast između opisa karaktera i nježnosti glumčeva lica. Ksenija Marinković kao Jevresa, nekadašnja obožavateljica i sadašnja brižna majka, svojom pronicljivošću secira situaciju u kojoj su se svi zatekli (ona se neprestance opravdava Viktorovoj supruzi koja pokazuje izuzetno razumijevanje!). Iako su Jevrosine riječi duhovite (naročito zbog srpskog izgovora), one prikrivaju duboku tugu i nemoć - u toj podvojenosti Ksenija Marinković je doista izuzetna.
Drugi stavak-drama „Prvi musliman u selu“ smješten je u Viktorovom zavičaju, gdje se on susreće s rođacima i prijateljima („Napravijo si karijeru na našim nesrićama i sad glumiš facu“) i saznaje o švercu drogom u trbusima magaraca, o mogućem incestu i drogiranju mladih ljudi, o kupovanju nevjesta (dolaze iz Bosne, a tvrde da su iz Ukrajine) koje kupci pretražuju Gajgerovim brojačem (zbog Černobila), o prelasku na islam jer katolički Bog ne podržava njihovu pravednu osvetu...
Siniša Popović kao rastuženi otac i gnjevni osvetnik Nikola ostvario je vrlo čvrstu i preciznu ulogu, dok je Bojan Navojec kao Jozo poduzetnik-švercer drogom, tipični predstavnik današnjeg mutnog „poduzetništva“. Posebnost ovog „stavka“ jest jezik Dalmatinske zagore kojim Matišić virtuozno barata (što znamo i očekujemo), čime se, uz ponuđene teme, ovaj ruralni stavak osjetno razlikuje od prvog i trećeg. U trećem pod nazivom „Ispod perike“ susrećemo Jasnu (Alma Prica), udovicu i samohranu majku,"najstariju rodilju u Hrvatskoj" (inspirirano istinitom pričom o 57-godišnjoj rodilji koja uoči smrti povjerava blizankinje skrbi prijatelja), čiju kćer prihvaćaju Viktor i Ana. Kor dadilja (Barbara Vicković, Olga Pakalović, Ivana Boban i Dora Lipovčan) na gotovo antički način optužuju zlostavljački odnos Jasne prema kćeri, kao i njezinu opsesiju medijima. Umjesto da povjeri kćer svojoj sestri, povjerava je Viktoru, dramskom piscu koji će ovjekovječiti njezin lik i njezinu sudbinu. Od svih priča, ova je možda najokrutnija i pokazuje kako ljudi, svjesno ili ne, mogu biti zli... Odmjerena i proračunata Jasna u izvrsnoj interpretaciji Alme Price pokazuje svu složenost ljudskog ponašanja pa je vrlo teško nekoga osuditi isključivo na temelju njegovih postupaka, ukoliko se ne mogu prepoznati i razlozi.
Lik Viktorove supruge Ane vrlo odmjereno i dostojanstveno igra Ana Begić, a njezino razumijevanje kako Viktorovih mladalačkih nepodopština (1. stavak) kao i Jasninih motiva (3. stavak) daje ovom liku gotovo nadnaravne odlike. Ona je vaga postupaka i pošteni prosuditelj! U predstavi koja traje dulje od tri sata, Goran Grgić kao Viktor je stalno na sceni, što podrazumijeva visoki stupanj fizičke izdržljivosti i apsolutnu koncentraciju, budući da su Viktorove pojavnosti poprilično različite. Iako isti lik, on se pojavljuje u raznim životnim situacijama u kojima valja točno reagirati (podsjetimo u ovom trenutku da Viktor posjeduje odlike samog Matišića) - ljudski i dramski. Dugo sam jako voljela Grgićev glumački nerv pa mi se onda nekako razvodnio i zato sam silno vesela da je opet u punom sjaju i glumačkom naponu snage. Suzdržan i napadački, osjećajan i racionalan, čovjek i glumac, lik i osoba – može li više od toga?
Redatelj Janusz Kica sklon je polakom ritmu i ozbiljnom čitanju teksta, što je u slučaju „Ljudi od voska“ izvrsno „sjelo“ u Matišićev svijet. Svaki lik je izveden do kraja, rečenice su izgovorene do točke (koji put bi mogle biti razgovjetnije), stvari su jasne - osim kada ih autor ne želi takvima: završna scena Matišićeva pojavljivanja na pozornici i slijeganje ramenima.
Scenografija Studija Numen i Ivane Jonke je minimalistička i ostavlja glumcima dovoljno prostora bez obzira gdje su smješteni događaji: oskudan namještaj ili drvena kuća u raspadu. Ipak, konstanta su stožasto razvučene bijele niti koje usmjeravaju pogled na platna s likovima mrtve i zanemarene djece, a ugođaj podupire glazba Tamare Obrovac. Kostimi Doris Kristić na razini su svakodnevne odjeće, uz izuzetak neuglednih haljina Viktorove supruge Ane i plavih odora dadilja.
U tekstu sam izdvojila glumice i glumce koji su igrali glavne ili presudne uloge, no kako se radi o mozaičkoj ansambl predstavi gdje je svaki kamenčić važan, evo i ostalih sudionika slijedom popisa u programu: Ivan Jončić, Slavko Juraga, Ivan Glowatzky, Milan Pleština (izvrstan), Silvio Vovk, Kristijan Potočki, Alen Šalinović, Jelena Perčin, Damir Markovina, Katija Zubčić, Vanja Matujec i Iva Mihalić. Svaka sličnost s ljudima i događajima je namjerna jer kao što znamo, slučaja nema.