ĐURIČIĆ-MIOČIĆ: "OD TIŠINE DO GLAZBE"
Zimzelene i listopadne skladbe ili evergreen i nevergreen
Predstava 'Od tišine do glazbe', autora Jure Ivanušiča i Marka Vezovišeka u izvedbi Ivana Đuričića i Saše Miočića, duhovita je, šarmantna, dinamična, zabavna i poučna
Objavljeno: 3.1.2017. 2:33:28
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Od tišine do glazbe" / Promo fotografija

Izvanredno duhovit i darovit slovenski glumac i glazbenik Jure Ivanušič (1973.) napisao je zajedno s dramatičarom i glazbenikom Markom Vezovišekom  glazbenu monokomediju “Od tišine do glazbe“ - koncert za anegdotu i klavir(2006.) kojom je postigao izuzetan uspjeh.

U dostupnom razgovoru (YouTube) objasnio je kako se bavio ne samo glazbom od prethistorije do danas, nego i ljudskim reakcijama na glazbu: „Glazba je bila živa stvar i mogao si je čuti samo ako si se družio s glazbenicima ili si i sam svirao. Danas se prodaje kao pjena za brijanje i to je katastrofa“. U spomenutoj predstavi sam svira i pjeva i glumi. U spomenutom razgovoru izdvojio  je jazz uspoređujući ga sa životom: „Možeš svirati pogrešno, ali nema greške ako znaš nastaviti – kao i u životu“.

Hrvatska publika imala je  nekoliko puta priliku slušati Ivanušiča, pa i u spomenutoj predstavi. Deset godina kasnije, u Noći kazališta (19.11. 2016.) u zagrebačkom  klubu/baru/kafiću/ galeriji „Vynil“ na početku Bogovićeve ulice, hrvatsku su inačicu predstave „Od tišine do glazbe“ izveli glumac Ivan Đuričić (1984.) i glazbenik Saša Miočić (osvrt na izvedbu mjesec dana kasnije). Đuričić je već u svojem matičnom kazalištu (Satiričko kazalište „Kerempuh“) pokazao da ima glumačkog i glazbenog dara pa je Ivanušičev komad bio pravi izazov. 

Od Velikog praska i prvih kamenih skladbi špiljskog čovjeka, preko antičkih naroda, Đuričić ulazi u razdoblje baroka i velikog Bacha (kojeg Ivanušič u spomenutom intervjuu naziva džezerom), nastavlja priču s Mozartom i Beethovenom (pjevajući „Odu radosti“ na jezicima naroda EU), dotiče se baleta (Čajkovski), opere (Giuseppe Vedri ili Joža Zeleni) do pojave reprodukcije zvuka (Edison), Joplinovog ragtimea, bluesa, raznih oblika jazza, Brechtovih reformi, Presleya (rock and roll), francuske šansone (Edith Piaf)... dakle  zimzelene kompozicije.

Za razliku od Ivanušiča, Đuričić umjesto slovenskih primjera prirodno uzima hrvatske pjesme novijeg razdoblja, pa su tako tu Ivo Robić, prikaz razlike između narodne i etno glazbe (prva je vesela, a druga tužna) te u konačnici donosi „Vrapce i komarce“ (Renata Končić Minea, nazivajući ju nevergreen  pjesmom ) i zaključuje da je pojava tehna kraj glazbe.

Duhovita, šarmantna, dinamična, zabavna i poučna (meni nedostaju Beatlesi), ova je predstava scenski izvediva u svakoj prigodi (od špilje do kluba) jer su sva glazbala lakše ili teže prenosiva (Ivanušič  svira  pravi klavir, pa ipak nastupa uokolo - vjerojatno svaki put  svirajući drugi). Iako je najveći dio predstave posvećen takozvanoj ozbiljnoj klasičnoj glazbi ilustriranoj naglašeno popularnim skladbama, ipak pljesak dobivaju izvedbe nevergreena (kako opako komentira Đuričić: „Minea i Cigići“). A što se može kada Elizu ne poznajemo, a mama nam brani da se družimo s nepoznatima... Palčevi gore za Ivana i Sašu!