Teatar Exit (Zagreb) i Dom kulture Kristalna kocka vedrine, Gradsko kazalište Sisak udružili su se kako bi na svojim pozornicama postavili dramu Duncana Macmillana „Pluća“ u režiji Aide Bukvić. Nakon premijere u Sisku (21.11. 2016. za koju nisam niti znala), zagrebačka publika mogla je vidjeti (26.11. 2016.) spomenutu predstavu (osvrt se odnosi na izvedbu 1.12.2016.) o dvoje mladih ljudi koji su „obrazovani i ekološki osviješteni“, što ih ometa da imaju djecu.
Slušajući njihove dvojbe, zapravo dolazimo do spoznaje da se oni boje promjene u svojem životu i svaki je izgovor dobar za nedjelovanje... dapače, nedjelovanje smanjuje zagađenosti zraka, vode i zemlje na ovom planetu. Kad on „predloži“ dijete i ona zatrudni, počinju noćne more, uzajamna netrpeljivost („Jesu li hormoni ili si jednostavno prgava?“), ali razrješenje o tome kako i kamo dalje dolazi u obliku spontanog pobačaja. Razilaze se, ali u zraku lebdi i dalje njihova povezanost (publika je užasnuto dahnula kada je on izjavio ne samo da postoji druga žena, nego da ima zaručnicu!). Ali, „što je suđeno, nije izgubljeno“, pa ako ste navijali za njihov daljnji suživot – pobijedili ste.
"Pluća", Luna Theater Company
Jadranka Đokić i Amar Bukvić vrlo vješto donose strahove suvremenih mladih ljudi, koji se bore između srca i razuma, između onog što bi bilo „pametno“ i onog što bi bilo „lijepo“, između tako banalne stvari kao što je sreća i tako uzvišene kao što je dužnost. Stara je to dvojba i sasvim je svejedno jesu li to životi iz našeg susjedstva ili iz herojskih klasicističkih (ili još uzvišenije antičkih) drama. Jer ako i dovedeš na planet dodatnog „proizvođača ugljičnog dioksida“, možeš posaditi drvorede ili odvajati otpad. Aida Bukvić vrlo ekonomično izmjenjuje scene, tako da ne gubi na jasnoći, prepoznatljivosti ili razumljivosti, a pri tome nema „praznog hoda“.
Zanimljiva scenografija (Miljenko Sekulić) sastavljena od ormarića s ladicama i sjedalima (stolice i zahodska daska) odlično oponaša raznorazne ambijente, pri čemu ladice vrlo praktično služe za držanje scenskih potrepština. Okretanjem se ormar može lako preobratiti u krevet (fantastična scena spavanja Jadranke Đokić mogla bi se pokazivati kao pouka mladim glumcima), a sigurna sam da je cijela konstrukcija lako i brzo složiva. Kostimi su mogli biti malo maštovitiji (Danijela Gotal Grgurač), a ne bi bilo na odmet da su se glumci u drugom dijelu preobukli. No, sveukupno, dobila se jedna zanimljivo napisana, pametno izrežirana i dobro odigrana predstava.