EUROKAZ: "MEDEJA, SEMIOKLAZAM"
Ali Klit se prihvatio posla – tako barem kažu!
Predstava 'Medeja', Umjetnike organizacije Eurokaz, u kojoj ima doista svega, izaziva nesigurnost u spoznaji, nameće pitanja zašto je nešto ovako ili onako osmišljeno, traži se sadržaj u pojavi, ne vjeruje se vlastitom prepoznavanju...
Objavljeno: 28.11.2016. 4:30:10
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Medeja, semioklazam" / eurokaz.hr

Međunarodni festival novog kazališta EUROKAZ bavio se predstavljanjima novih kazališnih izričaja od Univerzijade u Zagrebu (1987.) do  ulaska Hrvatske u Europsku uniju (2013.), da bi nakon toga, kao Umjetnička organizacija Eurokaz, postao produkcijska kuća. Zahvaljujući vrlo poduzetnoj Gordani Vnuk, publika je imala do sada prilike vidjeti čitav niz predstava nastalih u suradnji sa zagrebačkom Akademijom dramske umjetnosti.

Naravno, to nisu bile jedine suradnje pa je tako u prosincu 2015. u podrumskom prostoru Eurokazova ureda  (Zagreb, Dežmanov prolaz) izvedena  predstava „Bife Titanik“ u režiji Branka Brezovca, da bi u Noći kazališta (19.11.2016.) u prostoru „pravog“ ureda bila izvedena predstava „Medeja, semioklazam“ u suradnji s Kraljevskim pozorištem Zetski dom iz Cetinja (Crna Gora), također u režiji Branka Brezovca.

Lik Medeje je vrlo zanimljiv i složen pa ne iznenađuju brojne interpretacije njezine osobnosti i djelovanja. Od antičkog doba postoji mit o njezinom ubojstvu vlastitih sinova kako bi se osvetila mužu (Jasonu, kojem je svojim čarobnjačkim moćima  pomogla da dođe do Zlatnog runa) jer ju je napustio  kako bi se, ženidbom s kraljevom kćeri, domogao vlasti. Dok neke interpretacije  tvrde da je pobila djecu u trenutku ludila, druge da se radi o smišljenoj i pretjerano okrutnoj osveti njihovu ocu (Medeja je bila sklona ubojstvima kao riješenjima problema), a treće da je ubila djecu da ne bi bili robovi u stranoj zemlji. Postoje i one neosobne, sociološke tvrdnje koje njezin čin doživljavaju kao tipično barbarski, odnosno suprotnost barbarskog ponašanja u odnosu na helenski način života.

Predstava „Medeja,semioklazam“ temelji se na drami „Medeja“ (kome-tragedija u 10 slika) crnogorskog pisca Ljubomira Đurkovića (1952.) te motivima iz tekstova Euripida, Jeana Anouilha i Christe Wolf. Đurkovićeva Medeja je putena i lascivna barbarka (prekrasna Petra Težak) koja ne preza od užitaka (slasno siše naranče i uživa u muškoj pažnji), ali i pomna analitičarka zbivanja oko sebe (još dvije „medejaste“ glumice Ana Vučković i Suzana Brezovec). Ona nagovara Jasona (Aleksandar Radulović) na novu ženidbu i ne ubija ona svoju djecu, nego je to Kreontov (Žarko Potočnjak) čin (korintski kralj čijom se kćeri Glaukom sprema oženiti Jason, kako bi i sam postao kralj). Ili, kako zbori sama Đurkovićeva Medeja u pojašnjenju razlike između mita (laži?) i stvarnosti (istine?):

„Eto, tako je bilo. Ali ko bi skupljao sada parčiće tih priča iz kojih bi sastavljao cjelinu. Svaki Argonaut ima svoju priču o pohodu. A tek pjesnici! Neku od tih verzija će prepričavati generacije koje dolaze. U njoj će biti malo istine. A tamo gdje je ima malo, nema je uopšte. Istina je cjelina, Klite“. I tako sama Medeja traži od dvorskog  pjesnika Klita (Miloš Pejović) da je predstavi kao  ubojicu vlastite djece, kako bi mit prekrio stvarnost.

Spomeuto povezivanje lika i imena glumaca nije čvrsto zadano u svakom trenutku jer se uloge pretaču, glumci izlaze iz prostorije na ulicu, zavlače se u police i ladice „ureda“ (Stjepan Filipec – Ges), publika prati različite scene zahvaljujući okretanju tribina u sredini prostora, a  zastrašujuća blizina s izvođačima izaziva pomalo nelagodu,čak krivicu...

Predstava u kojoj ima doista svega (izvrsna glazba Damir Prica Kafka & Cul-de-Sac AEO, Franz Kafka Ensemble) izaziva nesigurnost u spoznaji, nameće pitanja  zašto je nešto ovako ili onako osmišljeno, traži se sadržaj u pojavi, ne vjeruje se vlastitom prepoznavanju ( zar oni zbilja....?) . Posebice je zanimljiv taj spoj antičke uzvišenosti i naše, uvjetno rečeno, banalnosti – odjeća koja asocira na toge zapravo su spojeni frotirski ručnici, žubor fontane proizlazi iz plastičnih boca za vodu u javnim prostorima, uredski namještaj zamjenjuje  grčka zdanja – a publika se koprca između mita i mogućih interpretacija.

Premijera  u Cetinju najvaljena je za veljaču 2017.godine. No prije toga još će jedna Eurokazova koprodukcija doživjeti uprizorenje (2.12.2016.) i to u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje će kao diplomski rad  redateljice Natalije Manojlović (1978.) biti izvedena predstava „Mrtva svadbaAsje Todorović Srnec (1967.). Spomenuta drama  praizvedne je u prosincu 1990. u Teatru ITD i režiji Božidara Violića, a njezina varaždinska varijanta najavljuje se kao „crna opera“ uz glazbu Gordana Tudora. Odabir spomenute drame pripada u temeljne ideje Umjetničke organizacije Eurokaz, a to je prevrednovanje dramske baštine, traženje novih izvedbenih kodova i promoviranje mladih redatelja/ica.