Gostovanje Slovenskog narodnog kazališta iz Maribora s „Višnjikom“ (premijera 18.9.2015.) Antona Pavloviča Čehova (1860. -1904.) u režiji Gabora Tompe (1957.) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (17.6.2016.) dobra je najava suradnje ova dva kazališta u sljedećoj sezoni preko zajedničke Europske pretplate.
Napisana 1902. ova, kako je Čehov naziva, komedija prikazuje slom starih vrijednosti i pojavu kapitalizma, važnost onog što se ima, a ne čemu se socijalno, kulturološki ili intelektualno pripada. Scenografkinja i kostimografkinja Carmencita Brojboiu, oblikujući scenu policama ispunjenim knjigama, mijenja izgled scene od pravilnog rasporeda do čudno poslaganih objekata, čime se odlično prate duševne promjene ljudi koji žive u sjeni višnjika. Dok su sigurni da ih neimaština ipak neće lišiti omiljenog voćnjaka, dok smatraju da ih štiti stari, dobro poznati poredak, sve je složeno na uobičajeni način. No, kada se stvari počinju raspadati, kada nekadašnji sin sluge postaje, uz dužno poštovanje, prvo savjetnik, a onda i gospodar, police se razmiču u neočekivani raspored. Nisu to više prepoznatljive , drage i poznate police s knjigama – to je neki čudan, neprijateljski element – kao i Lopahin: nov do neprepoznatljivosti.
Bez obzira koliko puta gledala Čehovljeve drame u najrazličitijim režijama i izvedbama, nikako se ne mogu oteti da je sam autor bio pomalo „uvrnuta“ osoba koja je pišući takve priče i međuljudske odnose, smatrala ih komedijama. Možemo, možda, pravdati činjenicom da je smiješno kako se nitko ne može odlučiti ni na kakvu akciju, kako ih vrijeme mrvi, a oni mu se prepuštaju – ipak, mi to nikada nije bilo smiješno. No, prepričavati ovu toliko poznatu priču o propasti jedne obitelji, jednog gospodarstva prepuštenog lakomislenosti i pojavi tržišnih zakona nema smisla (dobrodošlo je otiskivanje drame u programskoj knjižici, što je postalo običaj i zagrebačkog HNK, posebice važno u slučaju neobjavljenih ili teže dostupnih tekstova).
Uz dramaturga Georgesa Banua, redatelj Tompa vodi laganim i postojanim tempom svoje likove konačnom krahu, odnosno trijumfu. Naime, Lopahin (odlični Kristijan Ostanek) vrlo upečatljivo varira između ostataka lojalnosti nekadašnjim gazdama, savjetujući im kako da se izvuku iz bankrota i duboke želje da im, kupujući višnjik, uzvrati za nekadašnji osjećaj inferiornosti. Ksenija Mišič kao Ljubov Ranevska ne pokazuje primjetne pomake, uvjerljiva je suzdržana Varja Nataše Matjašec-Rošker, upečatljiva je Dunjaša Mateje Pucko, a prekarikirana Šarlota Ivanovna Maše Žilavec. Legenda mariborskog kazališta Vlado Novak (Simeonov-Piščik) uvijek je rado viđen na pozornici, podjednako kao i gostujući glumci Aleš Valič (Gajev) i Ivo Ban (Firs), dok je Matija Stipanič (Trofimov) pretjerano živahan.
Predstava „Višnjik“ mariborskog kazališta bila je tradicionalna i dobra predstava, privlačna onima koji prvi put gledaju velikog ruskog klasika i koji će nakon ovakvog iskustva, ponovo doći u kazalište.