Suvremena slovenska dramaturginja, dramatičarka i redateljica Simona Semenič (1975.) vrlo se čvrsto utkala u slovenski kazališni prostor, tako da su joj drame i nagrađivane i izvođene. Prije nekoliko godina na zagrebačkoj Sceni „Amadeo“ u sklopu Festivala Akademija gostovala je skupina diplomanata ljubljanske AGRFT (Akademija za kazalište, radio, film i televiziju)  sa Semeničinom dramom „Tisočdevetstoenainosamdeset“ (2013.), odnosno radi jednostavnosti pišimo je „1981.“ u režiji Nine Rajić Kranjac. Predstava je, ne samo u Zagrebu, već i na „ozbiljnim“ festivalima,  doživjela izuzetan uspjeh. Kada sam se tog gostovanja sjetila na nedavnoj premijeri (11.svibnja 2016) istog komada u Slovenskom narodnom kazalištu (SNG) u Mariboru u režiji Selme Spahić, koja je trajala samo  sat i pol nasuprot trosatnoj studentskoj izvedbi,  duhovito mi je  odgovorio jedan slovenski teatrolog: “Ovi u Mariboru držali su se teksta, a oni mladi „ugurali“ su u predstavu sve što im je palo na pamet!“ .

Godina 1981. je godina kada su Simona i njezini vršnjaci primani u pionire i kada je Jugoslavija još bila jedinstvena, iako bez dotadašnjeg karizmatičnog vođe. Poticaj za dramu Simoni Semenič dala je šetnja po rodnoj Ajdovščini u kojoj „sada prevladavaju lijepe fasade i vrtovi, a ljudi su nezadovoljni“. Nema više tvornice, nema posla, loši uvjeti života i nezadovoljstvo sadašnjošću budi nostalgična sjećanja na prošlost. Svakako je ključni trenutak u dječjem životu u Jugoslaviji  bilo primanje u pionire – taj si dan postao netko drugi, netko ozbiljan, netko tko je dao riječ koju mora održati.

Osam glumaca na pozornici (Jurij Drevenšek, Kristijan Ostanek, Vladimir Vlaškalić, Mateja Pucko, Nika Rozman, Ana Urbanc, Davor Herga i Matija Stipanič) imaju svoje „pratitelje“ u lutkama iz izloga, tako da pozornica izgleda prepunjena (scenografkinja Mirna Ler, kostimografkinja Lejla Hodžić). Kako je sve u znaku neizvjesnosti, tako imamo tri moguća glavna lika: sedmogodišnjeg Luku, četrnaestogodišnjeg Erika i dvadesetijednogodišnjeg Borisa. Luka tog odabranog burovitog dana u Ajdovščini postaje pionirom (što mu, prema majčinim riječima, otežava ukradena čokoladica), Erik propituje vlastitu spolnu pripadnost, a Boris je nesretno zaljubljeni regrut na dopustu. Odjednom  se nešto dogodi, jako zasvjetli, jako se zavrti i vrijeme se pomakne  trideseti dvije  godine unaprijed: Luka je sada profesionalni vojnik, Erik sudac na međunarodnom sudu i Boris nezaposlenik star 53 godina. Oni se više  ne snalaze u novom trenutku – prema tekstu doslovno ne znaju ni tko su oni niti ljudi oko njih - metaforično,  radi se o nesnalaženju u novim životnim uvjetima.

Kao što piše dramaturg predstave Dino Pešut: “Velika, vidna razlika između naše nedavne prošlosti i sadašnjosti prikazana je u odnosu kolektivnog i individualnog. Tekst se poigrava tim odnosom ne samo u emotivnom, nego također u političkom potencijalu. Jugoslavija je postavila kolektiv u središte vlastitog postojanja... U sadašnjosti je kolektiv zamijenila radikalna individualnost... Kolektiv postaje muzejski eksponat... Na njihovo mjesto dolaze čežnja, ambicija, ovjekovječenje preživljavanja.“ Redom na pod padaju lutke, ostavljajući ljude same i nezaštićene. I želja koju izriče Zmago nazdravljujući novorđenčetu: “I da ćemo mi njemu napraviti bolji svijet, nego su nama napravili naši roditelji“ Ili kako je to napisala pronicljiva, tužna i vidovita Simona Semenič: “ in da bomo mi njemu naredili še boljši svet,kot so ga nam naredili naši starši“.

I znakovit dodatak: Simona Semenič posvetila je svoju dramu „1981.“ svojoj školskoj kolegici Eriki (1976.-2012.) koja je samovoljno odlučila otići iz ovog novog boljeg svijeta.