Zbirka pjesama“Balade Petrice Kerempuha“ (prvo izdanje 1936.) pisana kajkavskim idiomom, vrh je poetskog stvaralaštva Miroslava Krleže (1893.- 1981.) i silno omiljeno štivo kod čitatelja i kritike. Umjetno stvoren jezik posebne melodioznosti oslanja  se na brojne izvore pa se tako u različitim napisima  spominju Belostenčev (17. stoljeće) „Gazofilacijum“, stari kajkavski književnici, čak i Krležina baka.

Iako jezikom „Balada“ ne govori niti jedan rođeni kajkavac, niti je u knjigama zapisana akcentuacija, svi se pri interpretaciji pjesama oslanjaju na neke dogovorene norme ili lokalnu sredinu. Zanimljivo je da su neki stihovi postali sastavnicom svakodnevnog govora i izvan kajkavskog područja, poput onih famoznih „Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu“ s početka „Khevenhillera“.

Teško je zamisliti „Balade“ u nekom drugačijem izričaju ili  prijevodu, jer već štokavski prepjev (Milovan Antun Tomić) pokazuje onu popularnu usporedbu prijevoda sa ženom koja  govori da je nemoguće istovremeno biti vjeran i lijep. Osim brojnih recitatora i amaterskih skupina, za pjesmama iz ove zbirke rado posižu i profesionalna kazališta, pa ne iznenađuje da je upravo Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina, koje ionako njeguje kajkavski izričaj, stavilo  „Balade Petrice Kerempuha“ na svoj repertoar (premijera 26. 2., odgledana predstava 3. 3. 2016.) u režiji Georgija Para (1934.) Dobar poznavatelj Krležinog opusa, Paro je „zebral, adapteral i na teatrum postavil“  priču o siromaštvu u sadašnjem trenutku, o nezavidnom položaju države u novom europskom poretku (u tu svrhu koristi i nekoliko Krležinih fragmenata iz eseja o Europi) i vrlo pesimističku prognozu budućnosti.

Scenografija (Aljoša Paro) se sastoji od dva kontejnera za smeće iza kojih stoje metalne pregrade s bodljikavom žicom na vrhu – jednostavno, slikovito i, nažalost, znakovito. U takvom se ambijentu susreću dvojica „sakupljača sekundarnih sirovina“ (vrlo uvjerljivi Zdenko Brlek i nepotrebno naglašeno karikiran Ljubomir Kerekeš) čiji „normalni“ razgovor ubrzo logično prelazi u izgovaranje  „Khevenhillera“ . Čak i stih „pri koncu pak Turčin potukel nas se bu“ dobiva novo značenje, zbog aktualnih reakcija europskih država na prolaz ili ulaz izbjeglica iz islamskih zemalja na njihov teritorij.  Dakle, početak predstave dao je naslutiti dramsku strukturu u koju će se prema razvoju priče uklapati pojedine pjesme. Nažalost, to se događalo tek povremeno , a veći dio predstave ipak je bilo govorenje stihova, koji put bez ikakvog logičnog prijelaz.

Valja, dakako, reći da su neke izvedbe bile izuzetno nadahnute, poput onog trenutka kada se Petrica (Jan Kerekeš) obraća uplakanoj ženi (Sunčana Zelenika Konjević): “A koga vraga cmizdriš...“, da bi ona nastavila („Baba cmizdri pod galgama“) plač nad mrtvim sinom, sama se pitajući koja je korist od plača?! Uz spomenute glumce i glumice, u predstavi  su još Hana Hegedušić i Ljiljana Bogojević. Izmjenjuju se govorene i pjevane balade (odlično izveden „Stric – vujc“), saznajemo da su daljine meglene i kalne, da med cvetjem ni pravice, da će porez svakoga ogoliti do kraja („Lamentacija o štibri“) i da na kraju „Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!“(„Khevenhiller“).

U završnici, uz Beethovenovu „Odu radosti“ s neba padaju plastične boce, simbolizirajući  svakodnevnu bijedu koju će europska tržišna politika još pojačati. S tim se zaključkom možemo, ali i ne moramo složiti. Ono s čime se ja u ovoj predstavi ne slažem je nedostatak čvrste dramske strukture, budući da  je to Paro s ovim glumcima i ovakvim promišljenim izborom iz „Balada Petrice Kerempuha“ lako mogao ostvariti.