Napomena: kritika je izvorno objavljena 18. veljače 2016. u Vijencu, br. 573
Kada bi, kojim slučajem, slavni otac Ubu svoj scenski život na trenutak zamijenio onim stvarnim te prošetao današnjim svijetom, ostao bi, baš poput gledatelja na njegovoj službenoj premijeri 1896, u potpunom šoku. Taj prostak i neotesanac, pohlepnik i pohotnik, lukava kukavica i vrhunski kazališni prevratnik šokirao bi se činjenicom da današnjim svijetom šeće i vlada zastrašujuće velik broj njegovih (nimalo duhovitih) kopija. Ubuove provokativne psovke i okrutnost, koje su prije 120 godina tjerale publiku iz gledališta, danas su svuda oko nas – na ulici, u školi i poslovnom okruženju, na društvenim mrežama i u tiskanim medijima, malim i velikim ekranima, birtijskim i parlamentarnim raspravama. I dok bi Ubu ostao zatečen izlizanošću i potrošenošću vlastite provokacije, njegov otac, Alfred Jarry, ugodno bi se iznenadio svojim vizionarskim redcima. Na našu žalost, naravno.
Svjestan potrošenosti Ubuove provokacije, a aktualnosti njegova životnog mota koji bismo mogli svesti na težnju za vlasti i moći, zbog njih samih i pod svaku cijenu, redatelj Samo M. Strelec prije predstave jasno je najavio da se neće baviti ponavljanjem kazališnog šoka iz 1896. u Théâtre l’Ouvre. Umjesto toga gradit će suvremenog Ubua u odnosu na veliki uzor. I učinio je to, uz pomoć dramaturginje Dore Golub, na sadržajno i izvedbeno vrlo mudar način. Potrošenu psovku ogolio je do buke – zviždanjem u žveglicu i pucnjima iz pištolja stvorivši sličan auditivni napad na publiku, dok je na početku predstave pozvao gledatelje, likom pripovjedača, da na tragu prve izvedbe jajima gađaju glumce ako im se ne svide. Jaja su, očekivano, ostala netaknuta (osim jednoga simbolično bačenog), zato što je današnjem čovjeku mnogo bliže oružje napisana riječ, po mogućnosti na društvenoj mreži, iz sigurnosti doma. U tu svrhu redatelj je pokrenuo Facebook stranicu prikazanu u kutu pozornice, pozvavši gledatelje da komentiraju predstavu. Iako je premijerna publika bila malo suzdržana, sigurni smo da će, kad u gledalište dođe opuštenija publika, komentari frcati i dodati projektu važnu dimenziju izravnoga komentara. Ta moć komentiranja događaja, dana publici koja u predstavi predstavlja građane, ukazuje na lakoću kritiziranja svijeta koji nas okružuje, pa tako i autoriteta i vlasti. Nažalost, ista ta kritička moć pokazuje se lažnom, jer nema nikakva utjecaja na stvarnost.
Riječ kao oružje redatelj je iskoristio i u velikom ratnom obračunu koji se vodio iza paravana. Kako je paravan padao, tako su se pred gledateljem otkrivali junaci koji su se za stolom igrali rata, odredivši ga igrom moćnika i predstavom za mase (u kojoj te iste mase stradavaju). Sam završni dvoboj također je izveden riječima, odnosno uvredama, koje danas čine glavni način komunikacije na glavnom mediju komunikacije – društvenoj mreži, i koje se u konačnici svode na „nepremostivu“ podjelu na lijeve i desne. Elemente suvremenosti u predstavi pronalazimo i u voajerskom intermedijalnom prodoru kamere u scenama u kojima se kralj obraća građanima. Takvo mudro skrojeno suvremeno ruho Ubua Strelec je dodatno ispunio odličnim redateljskim rješenjima poput sječe glava rezuckanjem glavica zelja i omatanja satnika Gouznyaka „zatvorom“ od prozirne folije te nimalo optimističnim krajem – predstava staje usred Armstrongova klasika "What a Wonderful World", na stihu – I hear baby’s cry... s plačem djeteta, odnosno naše budućnosti, za kraj.
Odličan koncept ostao bi odličan tek na papiru da je sam otac Ubu dospio u krive ruke, no to se nije dogodilo. Dapače, Draško Zidar bio je od početka do kraja pravi vladar dasaka i svog lika. Kontrolirao je igru, uvjerljivo oblikujući ludost, gnjusnost i kukavičluk lika, pritom ga ne omatajući karikaturom, već nadograđujući odlučnošću i sviješću da igra za sebe i zbog sebe. Rezultat je bila čista saživljenost lika i glumca, koji je djelovao ležerno, opušteno i sigurno u Ubuovoj koži. Zahvaljujući Zidarovu čvrstom vođenju glavnog lika, Mijo Pavelko (Kraljica Rosamunda, Car Aleksej i Medvjed) i Goran Koši (Satnik Gouznyak) mogli su svoje likove odvesti u prostor vrlo uspjele i zabavne karikature. Iako je bio dobar, Mladen Kovačić propustio je priliku dodatno razigrati lik Kralja Ventzeslasa, dok je Igor Golub uspješno pokazao tanušnost Mylosasa i njegovih sposobnosti. Sara Lustig bila je duhovita kao Boleslas i Mihail Fjodorovič, a nešto slabija kao Ubuov ženski san. Blanka Bart dobro je parirala Ocu Ubuu kao autoritativna Mama Ubu, no nije dovoljno uvjerljivo prikazala lom i raspad svog lika. Antun Vrbenski bio je uvjerljiv Pripovjedač, tek na početku pomalo nesiguran, a njegov snažan glas pozivao je odmak u objektivnost.
Scenografija, koju potpisuje redatelj (uz Krešimira Tomca kao asistenta vizualnog oblikovanja predstave), odlično je komunicirala s današnjicom, ali i izvedbenom puninom, uspješno materijaliziravši kaotičnost događaja i samog Ubua u čisti scenski kaos.
Zaključno, predstava Kralj Ubu vrlo je mudro i duhovito suvremeno oživljavanje legendarnog Ubua koji današnjici ima mnogo toga reći, možda i više nego Jarryjevim suvremenicima.