NINA SABO I VALENTINA LONČARIĆ:
27.11.2018. 9:42:29h
"Tamo gdje je očigledno nema, baš tamo volimo tražiti poeziju"
U četvrtak 29. studenog na Dječjem odjelu Stribor Gradske knjižnice Rijeka Umjetnička organizacija CLOU premijerno će izvesti interaktivnu predstavu za djecu ‘Karolina u slovu O’. Riječ je o trećoj po redu predstavi projekta PhiloLab4Kids kojim se spaja kazalište i filozofija za djecu, a uoči predstave porazgovarali smo s alfom i omegom družine i projekta, Ninom Sabo i Valentinom Lončarić
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Nina Sabo i Valentina Lončarić / Promo

Što je poezija vama kao izvođačicama (i suautoricama), a što vašim likovima?

Valentina: Poezija je sve što radimo u našoj maloj družini, a što na prvu ne izgleda kao poezija. Poezija je mnogo stvari koje vidimo i radimo svaki dan, a na prvu ne izgledaju kao poezija. Kao recimo, način na koji oblačimo čarape ili zvuk kojim škripe vrata kupaonice ili sir... Puno toga... Zapravo vodim se po don Kaktusovoj: „Poezija je način na koji vidimo i osluškujemo svijet“. U tom smjeru gleda i većina likova, osim Karoline koja to pokušava naučiti i Paca koji se hrani poezijom, ali je istovremeno briše sa svijeta.

Nina: Volim poeziju, volim to što u nekoliko riječi ili stihova stvara finu patinu na emocijama, što te može potaknuti na to da udahneš prije naslova i izdahneš tek kad dođeš do kraja strofe, volim kad se u strofu useli i ljubav i plava i kad se i ja u nju uselim. Draga mi je dobro izgovorena poezija, ali mi je ipak draže njezino čitanje u samoći, useljavanje bez publike. Likovi iz Karolininog svijeta poeziju doživljavaju svaki na svoj način – kao puteljke, hranu, boje i bezboje, kao pjesmice-rimalice iz vrtića, a na kraju kao način na koji vidimo i bojimo svijet.

Što mislite što djeci predstavlja poezija, a što biste vi voljele da predstavlja?

Valentina: Govoreći iz svog dječjeg iskustva, poezija u vrtiću postaje sve što se rimuje, ubrzo dolazi osnovna škola, učenje pjesmica na pamet i lektira, zatim srednja škola i definicije, prepisivanje domaće zadaće i sve to zbog čega se zaboravlja zašto je poezija dobra, zašto nam treba, i da nije samo dio nastavnog plana i programa. Voljela bih da svako dijete naiđe u životu na jednog don Kaktusa koji uči djecu vidjeti, a ne samo gledati. Voljela  bih i da svako dijete ponekad smišlja svoju poeziju. Može i samo za sebe.

Nina: Teško mi je reći što im predstavlja, mislim da ću lakše moći odgovoriti na to pitanje nakon male filozofske rasprave koju ćemo voditi s njima u četvrtak nakon predstave. Mislim da se poezija u školama počne promišljati prekasno, prije toga se ona svodi na pjesmice koje treba naučiti napamet, ali se od stresa da pred razredom i učiteljicom ne zaboraviš stihove, poezija i shvaćanje onoga što si naučio - izgubi. Barem je to kod mene bio slučaj. Poeziju sam počela promišljati tek pred kraj srednje škole, prije toga mi je djelovala kao riječi rasipane po stranicama knjiga iz knjižnice. Voljela bih da se još od vrtića krene s crtanjem stihova, mislim da bi se tako već predškolce moglo početi hraniti poezijom, pa bi s vremenom apetit za poezijom sve više i više rastao, a ona bi postajala sve ukusnija i ukusnija...

Malo sam vas zaskočio ovim teškim filozofskim pitanjima na početku, ali ne bez vraga. Naime, vi ste pokretačice i sudionice u PhiloLab4Kids, projektu koji spaja kazalište i filozofiju za djecu. Kako to činite i koliko ste dosad uspjeli u tomu? Kakve su povratne reakcije djece? Narastu li im tijekom razgovora brade mudrosti, upletu li im se upitnici u kečkice ili otpadne koji iz čuperka?

Valentina: PhiloLab4Kids je krenuo kao projekt prije tri godine na vrlo uska vrata, s dosta nepovjerenja odraslih. U našoj zemlji ne zna se više zašto uopće postoji filozofija, a kamoli filozofija za djecu. Krenule smo upravo s formom interaktivnog kazališta, zato što na taj način najlakše dopremo do djece, djeca se vrlo lako positovjete s pričom, a zatim iz te pozicije krećemo u diskusiju. Djeca reagiraju odlično, zato što ih netko pita za mišljenje i participiraju u rješavanju problema. U pitanju su uvijek diskusije o pitanjima koje muče i odrasle: prihvaćanje drugih i drugačijih, što je sreća, a evo sada i kroz novu predstavu što je poezija i zašto je važna. Djeca su pravi mali filozofi, otvorenih ušiju i očiju. Uvijek se sažive s likovima, postanu za tren oka prijatelji likovima i znaju mudro riješiti njihove probleme. Svi oni imaju mudračke brade i kečke.

Nina: Valentina je ta koja je došla na ideju spajanja kazališta i filozofije za djecu. Premda smo obje prije nego li smo završile glumu diplomirale i filozofiju, ona je filozofskija od mene. Ali prekasno se filozofija počne učiti u školi, a i tada su to većinom neke definicije koje ne razumiješ - premalo je tu rasprava i propitivanja. Djeca su super, čarobna su i mudra i promišljaju puno više nego što mi mislimo. Rasprava tijekom i nakon predstave uvijek je lutrija, jer ne možeš imati čvrstu strukturu, moraš biti otvoren i spreman na to da može krenuti u svim smjerovima i često u jedan glas. Uvijek nas iznenade i nasmiju svojim odgovorima, a nerijetko i potaknu na promišljanje o nečemu što smo mislile da smo već promislile. Brade mudrosti djeci ne trebaju, oni su mudraci i bez dodatnih gadgeta. Mislim da nas dvije nakon rasprave imamo najviše skrivenih upitnika u čupercima.

Kakve su diskusije nakon predstava? Što očekujete od ove, najpoetičnije dosad?

Valentina: Nažalost, nakon predstava ne možemo razgovarati sa svom djecom u publici i ne mogu dobiti vremena i pažnje koliko bi htjeli. Veličina gledališta postala nam je problem, pa smo odlučile smanjiti format predstave i ovog puta je preseliti u knjižnice, s manje mjesta i više prostora za razgovor. Nadamo se da će u ovakvom manjem formatu djeca imati više prilike za uključiti se u razgovor. I nadamo se da ćemo svi skupa napisati ili nacrati jednu pjesmu.

Nina: Moram priznati da mi se već u pripremi ova diskusija čini najapstraktnijom od svih dosad, ne mogu je uhvatiti ni za glavu ni za rep. Nama je cilj ovom predstavom potaknuti djecu (a i odrasle) na to da dok gledaju svijet oko sebe, vide kakav bi on sve mogao biti. Bi li kišobran mogao nositi sunčane naočale, bi li ulicu mogao prelaziti pas s očima na vrhu ušiju, kako bi se mogla opisati crvena boja, što bi se dogodilo da se jedno jutro probude i vide da je more žute boje? Da maštaju svjetove, u rimi ili ne-rimi, svejedno. Samo neka maštaju.

"Karolina u slovu O" je treća predstava PhiloLab4Kidsa. Možete li nam je predstaviti, po mogućnosti u stihovima?

Nina: Zamolila sam Anataela Garaya, pisca i pjesnika da mi pošalje jednu svoju pjesmu koja govori o tome što je za njega poezija. Budući je on Kolumbijac, stihovi su na španjolskom. Baš su maloprije stigli na oblaku iz Bogote, pa ih evo lijepim digitalnim selotejpom ovdje na stranicu:

Anatael:
poética
desafío de poeta
es cantar la rosa sin desdecir
su maravilla
sentir el cero
lo blanco abriéndose a los ojos
y anudar el hilo roto
entre la palabra
la luna
y la mano que la escribe

Valentina: Ne mogu je bolje predstaviti od samog autora i njegovih stihova. Pogotovo ne na španjolskom.

Nisam još siguran jeste me ovakvim odgovorom prevarile ili oplemenile. Dok ne odlučim, idemo mi malo dalje. Kroz uzbudljivu crno-bijelu priču u boji djecu ćete voditi pomoću lutaka. Zašto lutkarstvo? Jeste li kroz rad pronašle poeziju lutke i u lutki ili je poetičnost lutke tek nimalo poetičan mit?

Valentina: Cijela priča i likovi jednostavno su navodili na lutke. Lutke žive neki poseban život, i samim time su poetične. Nina je „lutkarskija“ od mene i ona je tu dala veći pečat. Rad s  predivnim lutkama koje nam je napravila Andreja Jandrečić, svakako me odveo u svijet poezije.

Nina: Meni je lutka i lutkarstvo poezija na kub! Lutke imaju senzibilnost i magiju kojima sam očarana. Izabrale smo lutke jer su poetične i smatrale smo da ćemo tako s(p)retnije stvoriti Karolinin malo-veliki svemir. Učinilo nam se da su lutke najbolji partner u propitivanju poezije. Uostalom, kada ti lutka kaže da je poezija način na koji vidimo boje i sve što nas okružuje, usuđuješ li se reći joj da to nije tako?

Vratimo li se na početak razgovora, jeste li kroz rad promijenile svoj stav o poeziji te njenoj važnosti za ovaj nimalo poetičan svijet u kojemu živimo?

Valentina: Nisam promijenila svoj stav o poeziji. Možda sam ga još samo malo više proširila. Ona je baza bez koje nema ničeg, barem u mojem slučaju. Znam da je nedostaje, ili se previše skriva, ali ja je pokušavam stalno pronalaziti oko sebe. Tamo gdje je očigledno nema, baš je tamo volim tražiti.

Nina: Meni je svijet u kojem živim baš super poetičan. Dok ti ovo pišem iznad glave mi svijetli mali neonski jednorog, kraj jastuka me čekaju pleteće igle i topla tirkizna vuna kojom pletem zimsku kapu za našu scenografkinju i lutkografkinju Andreju, a dok čekam da mi Valentina donese čokoladne kekse koje ću za večeru poetično umakati u mlijeko, grije me pucketava grijalica iz koje bi svakog trena mogli iskočiti Malik Tintilinić i Domaći.

Na kraju dodajmo da su projekt podržali Ministarstvo kulture RH i Ured za kulturu Grada Rijeke. A sad svi u knjižnicu!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved