Nakon što su se predstavili publici na 20. Reviji lutkarskih kazališta u Rijeci, tri čudnovata Zemaljca i jedan još čudniji vanzemaljac stižu i na repertoar Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Tko su ti čudnovati stvorovi?

Riječ je o tri Zemaljca astronauta iz različitih zemalja, koje je zvjezdana oluja preusmjerila na nepoznati planet. S vremenom, kroz sukobe i razgovore, otkrivaju svoje razlike, ali i sličnosti. Dolaskom čudnovatog bića Žmaljca, koji ne pripada ljudskoj rasi, stvari postaju bitno drugačije, posebice zato što je on bitno čudniji od Zemaljaca. Žmaljca u alternacijama igraju Dubravka Tintor i Nika Ivančić, a Zemaljce Nina Sabo, Nebojša Zelič i ja.

 "Na čijem si ti planetu?" nastala je u koprodukciji Super 8 i GKL Rijeka kao prva u nizu predstava projekta Philolab4kids. Možeš li mi nešto reći o projektu, njegovim željama i ciljevima i načinu na koji se predstava uklapa u njega?

Projekt PhiloLab4Kids izvorno je nastao u Umjetničkoj organizaciji Canta!, no kasnije, spletom raznoraznih okolnosti, pridružili  smo se Super 8. Idejni tvorci i autori smo Nebojša Zelič, Nina Sabo i ja, a radi se o projektu kojem je cilj kroz interakativne predstave djeci približiti filozofiju i kritičko razmišljanje. Ideja nije nova - filozofija za djecu u svijetu se podučava dugi niz godina, a njen je idejni začetnik Matthew Lippman koji 1972. na Sveučilištu Montclaire u New Jerseyu osniva „Institute for the Advancement of Philosophy for Children“. Također, francuski filozof Oscar Brenifiere napisao je nekoliko slikovnica za djecu s filozofskom tematikom, tako da na mala vrata pokušavamo uvesti tu praksu i u Hrvatsku. Budući da smo svi troje diplomirali filozofiju, i u njoj smo aktivno ili pasivno - Nebojša Zelić profesor je na Odsjeku za Filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Rijeci, ali smo i glumci, bio je prirodan tijek da filozofiju za djecu spojimo s kazalištem.  

Predstava govori o razlikama i strahu od njih te je danas izuzeto aktualna.

Kada je prije godinu i pol krenula ideja o projektu, kao i tema prve predstave „Na čijem si ti planetu?", nismo ni pretpostavljali kakva će situacija biti danas i da će Europa biti ograđena žicom i na vrhuncu ksenofobije, rasizma i porastu fašizma zbog izbjegličkog vala s Bliskog Istoka. Nažalost, naša je predstava postala aktualna metafora političke situacije u svijetu. No netrpeljivost i strah od drugog i drugačijeg, koji su kroz povijest u oblicima fašizama poprimili stravične oblike, nalazimo svaki dan posvuda oko nas - u vrtiću, školi, autobusu, susjedstvu... djeca su svjedoci toga od najranijih dana socijalizacije i smatramo da je upravo iz tog razloga potrebno djelovati od najranijih dana. Djeca su također po svojoj prirodi filozofi, otvorenih očiju, ušiju, srca i uma i možemo puno naučiti od njih, ako im damo priliku za to. Naposljetku, svi znamo da su priče za djecu najbolje priče i odraslima, a na njih često zaboravljamo.

Osim teme, predstava ima zanimljiv koncept. Možeš li nam ga malo približiti?

Predstava se sastoji od dva dijela. Prvi dio je u formi klasične kazališne predstave gdje im prezentiramo priču i problem, no kada dođemo do raspleta, ne znamo ga riješiti sami već tražimo pomoć djece. U tom trenutku dolazi do „rušenja četvrtog zida“ i zajedno s djecom dolazimo do rješenja. Mi postavljamo pitanja djeci, ali ih oni postavljaju i nama kao i Žmaljcu.

Kako su djeca dosad reagirala i imaju li moć usmjeravanja predstave (ili možda oni to misle)?

Pitanja koja postavljamo mijenjaju se s obzirom na to koliko djeca u publici imaju godina, zbog toga što sposobnost apstrahiranja djeteta nije ista s 5 ili 8 godina. Stoga je svaka predstava mali eksperiment u kojem se djeci prilagođavamo težinom i vrstom pitanja s obzirom na uzrast, no isto tako nikada ne znamo na kakve ćemo odgovore naići. Nailazili smo na svakakve, i pozitivne i negativne, i dosad je uvijek razrješenju priče povukla ona polovica koja teži pozitivnom raspletu, koliko god ih i mi sami navodili na negativne reakcije. Stoga mislimo da ipak imaju moć djelovanja na kraj predstave. Zaključili smo da djeca ne posjeduju toliko straha koliko ga posjeduju odrasli. Boje se trnja i kopriva, no Žmaljca bi većina rado naučila kako se igra nogomet i odvela ga u vrtić ili razred. Pozitivno reagiraju, zbog toga što im netko dozvoljava da glasno komentiraju ono što gledaju. Nitko im ne nudi gotovo rješenje – „a onda su otišli i sretno živjeli do kraja života“, već imaju priliku sudjelovati u tom putovanju i rješavanju problema. Oni postaju aktivni promatrači, koji će se jednoga dana zasigurno naći u ulozi Zemaljca ili Žmaljca.