SANJA KOVAČEVIĆ, „KVALITETNE TV SERIJE“
18.11.2019. 2:01:30h
Kapitalan priručnik za „čitanje“ TV serija
Objavljena 2017., studija Sanje Kovačević još uvijek je aktualan, nezaobilazan i nenadmašen tumač za neposustajući fenomen nevjerojatne kreativne eksplozije u žanru televizijskih serija
"Kvalitetne TV serije", naslovnica / Promo

(Sanja Kovačević, Kvalitetne TV serije, CeKaPe/Jesenski i Turk, Zagreb, 2017.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Knjiga Kvalitetne TV serije Sanje Kovačević pojavila se pred hrvatskim čitateljstvom otprilike u isto vrijeme kada su na mali ekranima cirkulirale spektakularne vijesti o novim epizodama serije Twin Peaks. Davna, ali nezaboravljena, u kulturnu memoriju snažno utisnuta serija Twin Peaks vratila se gledateljstvu nakon skoro trideset godina pauze s ambicijom da se s novim epizodama obnovi magija tog kultnog ostvarenja iz sada već daleke 1990. godine. Taj senzacionalni povratak ujedno je bio i razlog da jedan osječki bloger proustovski evocira uspomene iz tih dana odrastanja uz televizijsku lektiru, pa je duhovito otpočeo tekst komentarom da na samom pragu nevjerojatno burnih devedesetih najvažnije pitanje na ovim prostorima nije bilo hoće li se dogoditi rat, nego tko je ubio Lauru Palmer.

I dok smo napeto iščekivali nove epizode Twin Peaksa, a potom X Filesa, u nastavku smo sa sit-comom Prijatelji preživjeli tranziciju, a pritom se još i smijali (što je, dakako, aluzija na naslov Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali Slavenke Drakulić). Na koncu, novodobnom stilu života učili smo se prema uzorima iz serije Seks i grad, pa dok smo popratili sve te hit serije, oko nas se nije dogodila samo smjena stoljeća i milenija, nego se zarotirala i kulturna paradigma. Promijenili su se režimi i episteme, događali su se krvavi ratovi, invazije, genocidi i terorizam, a cjelokupna civilizacija završila je u gustoj mreži futurističkih, do jučer nezamislivih digitalnih tehnologija. I kao šlag preko svih tih epohalnih promjena, dospjela je nova, superiorna vrsta televizijskih serija.

Twin PeaksBiblija današnjih serija

U cijelom tom spektru radikalnih kulturnodruštvenih obrata kvalitativni skok televizijskih serija možda je najneočekivanije čudo. Taj fenomen nedvojbeno je najveće iznenađenje od svih (tehno)kulturnih eksplozija na prijelazu milenija vjerojatno zato što smo općenito televizijski medij (a u okviru toga i ponudu televizijskih serija, opterećenih notornim imidžem sapunica) ionako smatrali kanalom niz koji se sljevaju bedastoće, dobrodošle tek za pražnjenje glave od važnijih drama iz „realnog sektora“ u – činilo nam se – nikad uzdrmanijem svijetu.

Gledajući na početku devedesetih Twin Peaks, dakle u vrijeme kada smo upravo bili na početku razdoblja hiperkomprimirane povijesne dinamike, uz to gledajući Twin Peaks upravo u danima kada su se naši televizori počinjali preimenovati u dalekovidnice, ama baš nitko nije bio toliko dalekovidan da bi mogao reći kako je upravo ta serija vremenska kapsula iz budućnosti i kako upravo gledamo nešto što će biti jedan od najpresudnijih modela za autorsku emancipaciju u kreiranju poetike televizijskih serija 21. stoljeća. Na kraju krajeva, zaredali su Jerry Springer Show, Big Brother i slične bizarne reality show emisije, tako da je bilo posve opravdano dijagnosticirati kako svjedočimo apokaliptičnom sunovratu kulture niz katodnu cijev u potpuni trash.

Televizijske serije novog milenija jednoglasno su ocijenjene kao kulturni fenomen te se neupitnom činjenicom smatra kako su svojim statusnim skokom u aktualnoj kulturnoj hijerarhiji skoro u potpunosti detronizirale filmsku produkciju. Štoviše, kada su od 70-ih godina prošloga stoljeća istaknuta imena teorije kulture, poput Raymonda Williamsa, Johna Fiskea, Stuarta Halla ili nešto kasnijeg Davida Morleya odbacili aporije Adornovog negativizma prema kulturnoj industriji i odvažili se proširiti kulturalne analize s kanonskih rukopisa vječne književnosti na tekuću produkciju masmedijskih i popkulturnih trivijalija zato što su smatrali da su ta ostvarenja postala važniji predmet za razumijevanje suvremenog društva, vjerojatno nisu ni pomišljali kako će njihove rečenice o masmedijskim, pa i televizijskim proizvodima kao tekstovima kulture danas u potpunosti biti doslovno potvrđene u praksi. Odnosno, da će se serije kao što su The Wire ili Mad Men po umjetničkoj kompleksnosti i kulturnodruštvenoj relevantnosti bez ikakvih ograda uspoređivati s kulturnopovijesnim značajem kakva imaju djela Shakespearea, Dickensa ili Balzaca.     

Rođenje kvalitete iz televizijskog trasha

Ali kada se taj fascinantni fenomen kreativne eksplozije televizijskih serija studijski raščlani u povijest poetičke evolucije, opet moramo konstatirati: povrh svih analitički racionaliziranih rekonstrukcija estetskog i pripovijednog uspona novih serija do današnjeg stupnja umjetničke vrijednosti, u renesansi ovog televizijskog formata ipak se dogodilo pravo, pravo čudo. Riječ je o čudu konstelacijske usklađenosti niza raznorodnih čimbenika i formacijskih silnica, uistinu nevjerojatan efekt u dinamici kulturne interakcije između mnoštva tehničkih, tehnoloških, ekonomskih, industrijskih, kulturalnih, sociopsiholoških, autorskih i brojnih ostalih sastojaka.

Spomenimo samo da su baš sve prognoze kulturnih trendova u odnosu na novofomirani tehnomedijski pejsaž na prijelazu milenija isključivale razvoj umjetničkih sadržaja prema višestruko kompleksnim naracijama, pogotovo u vizualnim medijima. Mahom se tvrdilo da će tendencije biti posve suprotne, pa će, primjerice, Alan Kirby, u knjizi Digimodernism: How New Technologies Dismantle the Postmodern and Reconfigure Our Culture, dakle u knjizi o novom, digitalnom supermodernizmu, uvjerljivo dijagnosticirati metastaziranje infantilizacije u svim žanrovima popularne kulture. Ocijenit će taj trend kao posljedicu konzumerističke ideologije, koja narativnu organizaciju u raskošima audiovizualnog spektakla banalizira do elementarnosti dječjih priča. Tu tezu, dakako, potvrđuje recentna hollywoodska produkcija i s time se može složiti i filmska publika najnižeg stupnja zahtijevnosti, očekivanja i ukusa. Ali nove serije reagirale su krajnje suprotnim ekstremom i krenule su plesti pripovijedanje do neočekivanih stupnjeva izrazito zahtijevne složenosti, uz to odvažno provocirajući konvencionalni ukus. Štoviše, posve lišene cenzorske politike, nove su se serije upustile u detabuizaciju najosjetljivijih tema, nimalo ne strahujući od gledateljskog palca gore ili palca dolje. I što je možda još važnije: nimalo ne strahujući od oglašivača, marketinga i tržišnih zakona.

Sve te okolnosti i čimbenike, dakle, nismo još u potpunosti ni sagledali, a već je tu kompliciranu lančanu reakciju između presudnog stjecaja okolnosti i brojnih pravovremeno dogođenih trenutaka ekstenzivno, ali i temeljito popisala Sanja Kovačević u pozamašnoj studiji pod naslovom Kvalitetne TV serije – Milenijsko doba ekrana.

Neki novi klinci – nagledani klinci

Čini mi se da je do pojave ovog ukoričenja jedini opsežniji rad iste tematike na ovim čitateljskim prostorima pružao prijevod knjige Televizijske serije Jean-Pierrea Esquenazija u izdanju beogradske naklade Clio. Ali u usporedbi s više od 300 gustih stranica velikog formata koje je nakon iscrpnog istraživačkog i analitičkog rada ispisala Sanja Kovačević, Esquenazijeva knjižica više djeluje kao popularni uvod u genezu i recepturu novomilenijskih televizijskih serija, pa čak i više kao stručni vodič kroz repertoar važnijih ostvarenja u tom formatu ili barem kao inicijalni pokušaj postavljanja temelja za brojne moguće smjerove daljnijih, opsežnijih istraživanja.

Istina, Esquenazi jezgrovito razmatra recentni fenomen televizijskih serija s brojnih pozicija, od tehničko-produkcijskih do onih u širokom kulturalnom kontekstu, nalazeći izvore naratološke renesanse novih serija i u dugoj tradiciji američkog storytellinga, kao i u rigoroznim normama američke industrije fikcije, rukovođenih profitom. Međutim, njegova je knjiga intonirana advokatski, pa se troši na eksplicitno sporenje sa snobizmom francuske intelektualne kreme ne bi li dobio bitke na čak tri fronte: protiv podcjenjivanja američke kulture općenito, protiv preziranja televizijskoga medija i protiv ignoriranja televizijskih serijala kao mogućih mjesta iznimnog umjetničkog izraza.

Za Sanju Kovačević takvi su prijepori apsolvirani i za nju su nove serije evidentno mjesto trenutno najintrigantnije umjetničke kreativnosti, vrijedno sistematskog izučavanja kako bi se spoznala logika jednog od najprogresivnijih epicentara aktualne kulturne dinamike. Prema njenim analizama, baš sve je u produkciji novih serija podleglo revoluciji, invenciji, transgresiji i redefiniranju dojučerašnjih konvencija, tradicija i podrazumijevanih praksi: od strukture epizode i komponiranja sezona serije, pa do uvodnih špica i završetaka svih tih pripovjedačko i vizualno raskošnih epova i saga. Promijenili su se i statusi autorskih timova u televizijskoj industriji, promijenili su se načini scenarističkog kreiranja serije, promijenili su se i mehanizmi produkcijske proizvodnje, a snažna umjetnička vizija, kanonada inventivnih iskoraka i izraziti kvalitativni pomak zrcale se u svim aspektima konačnog proizvoda: od tematike i narativne organizacije, pa do vizualne estetike. Na kraju krajeva, garnirajući knjigu cvebicama iz produkcijske pozadine, iz scenarističkih soba i sa snimateljskih pauza, Kovačević nam otkriva kako kreatori ovih novih televizijskih serija nipošto nisu poluobrazovane zanatlije s proizvodne trake u televizijskoj industriji, nego se nerijetko nadahnjuju, primjerice, Godardom ili Buñuelom, te općenito u epizodama svojih serija inteligentnom i rafiniranom citatnošću demonstriraju impresivnu upućenost u baštinu vizualne i masmedijske kulture. 

Kako se dogodio Big Bang u svemiru televizijskih serija

Razlog iskrsnulosti ovog kulturnog fenomena upravo u trenutku kada se predviđala još veća plitkost masovnih medija i još banalnija narativna organizacija fikcije, dakako, nije svodiva na jedan jedini, ključni uzrok, nego traži pedantno mapiranje svih pridonosećih faktora. Kovačević ih akribično niže u dugačku kolonu: digitalizacija medija, razvoj kablovskih televizija i promjena u prikazivačkoj politici, skidanje oglašavačke omče s vrata i spremnost da se revolucioniziraju pravila igre kroz sve segmente proizvodnog lanca u industriji televizijskih serija, itd., sve do „klika“ sa senzibilitetom novodobne publike, koju odlikuje multimedijska inteligencija i hipermedijska kondicija u konzumiranju ekranskih sadržaja.

I kao što korijenski uzrok poetičke politike novih serija nije svodiv na jednu ključnu riječ, nego je rezultat konvergencije brojnih simultanih procesa, tako ni povijest novih serija nije moguće datirati u precizan datum koji bi figurirao kao dan nulti. Nego se predpovijest, također poput korijenja, grana prema nekoliko, različito tempiranih dijakronijskih izvora: svakako je to serija Twin Peaks s tadašnjom ekscesnom apartnošću i definitivno Hill Street Blues, serija koja je svojedobno bila senzacija zato što je osvanula s invencijom do tada ne prakticirane narativne kombinatorike, prepličući priče iz profesionalnog, policijskog miljea s pričama iz privatnog života i intime protagonista, postigavši tako životniju karakterizaciju do tada žanrovski plošnih i jednodimenzionalnih likova. Ali malo tko bi rekao da će važan doprinos za novodobne serije imati i sapunice, žanr za koji se kategorično smatralo da ne može rezultirati ičim dobrim. Ipak, Kovačević za seriju koja je premijerno postavila nove standarde periodizacijski nominira Sopranose.

Povrh toga, Kovačević kao da je reagirala na Esquenazijevu rečenicu da bi svaka od reprezentativnih novomilenijskih serija zasluživala zasebnu opsežnu monografiju, pa stoga detaljno rekonstruiranu povijest evolutivnog razvoja novih serija ova autorica kombinira s pet voluminoznih eseja, svaki posvećujući jednoj od paradigmatskih serija za razumijevanje nove poetike, poetike konstituirane i razrađivane serijama The Sopranos, The Wire, Deadwood, Mad Men i Breaking Bad. Te naslove Kovačević obrađuje analitičko-interpretacijskim metodama i s hermeneutičkim rezultatima kao da je riječ o Shakespeareovim, Balzacovim, Joyceovim ili Mannovim neiscrpnim, svevremenskim klasicima, pa stranicu za stranicom istresa bogate plodove dubinskoga iščitavanja svake od navedenih serija. Ovdje ne govorimo o prepričavanju epizoda i verbalnom prezentiranju onoga što je ionako vidljivo s površine ekrana, nego Sanja Kovačević minuciozno analizira narativne prakse, pedantno popisuje brojne aluzije, citate i asocijacije, dosjetljivo tumači slojevite motivacije znakovitijih umjetničkih rješenja te zapaža višestruke pozadinske funkcije i međusobne relacije milijardu semantičkih jedinica. Samo za jedan kadar, onaj koji nam u uvodnoj špici serije Žica prikazuje razbijanje nadzorne kamere, Kovačević podastire neke dvije ili tri opsežno argumentirane interpretacije o simbolici tog prizora i njegovoj funkcionalnoj ukomponiranosti u značenjsku arhitekturu cjelokupne serije.

Prostudirala svaki detalj, svaki kadar, svaki motiv

Kovačević s nevjerojatnom koncentracijom praćenja i po stotinjak epizoda određene serije zapaža brojne detalje i motive kao mjesta inteligentnog i rafiniranog dijaloga s univerzumom kulturnih referenci. Ali također povezuje, recimo, kadar iz neke od prvih epizoda tih vizualno-narativnih maratona u mrežu relacija s korespondentnim detaljima, motivima, simbolima, replikama ili prizorima iz brojnih daljnjih epizoda, i sve tako do posljednje sezone, pružajući nam raskošan uvid u pedantno mišljenu konstrukciju tih serija podno površine slike, konstrukciju koja pod suverenom autorskom vizijom idejnu konzistentnost i filigransku naraciju ovih serija čini još impresivnijom.

 

Ipak treba reći da se knjiga Sanje Kovačević pojavila u trenutku kada su se navedeni trendovi već počeli klišejizirati i kada u daljnoj produkciji ovih serija prema novim kvalitativnim standardima zapravo samo svjedočimo variranju i nijansiranju postavljenih zasada, s više ili (sve) manje uspjelim okušavanjima prema granicama šokantnosti i originalnosti, tako da u konačnici uglavnom pratimo kako se u novim serijama oko iste formule samo rotiraju različiti atraktivni dekori i ambijenti. Knjiga Sanje Kovačević pojavila se i u trenutku kada je već možda sazrelo vrijeme da te iste fascinantne serije provučemo kroz kritički aparat ideološke demontaže da bismo otkrili što nam u svojim zavodljivim pričama ipak prešućuju, iskrivljuju ili implementiraju u naše poimanje općeprihvatljivog, onako kako je to otpočeo, recimo, Christian Salmon u knjizi Storytelling o tzv. „narativnom imperijalizmu“.

Do tad, knjiga Sanje Kovačević ostaje nenadmašna. Izostavite li je iz lektire, gledanje novomilenijskih serija bit će uskraćeno za presudan komplet alata potrebnih za potpuno razumijevanje trenutno najaktualnije kulturne i masmedijske atrakcije.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved