"Krucijalna pizdarija. Nadpizdarija. Oberpizdarija. Planetarna pizdarija. Pizdarija pizdarije. Ili jednostavno srarnje" - samo je blagi niz barbarizama, alogizama i vlastitih jezičnih tvorbi izvučen iz vokabulara jednog od najmonstruoznijih likova francuske književnosti, kralja Ubua.

Ekstravagantan i začudan, 'najbizarnija osoba u svijetu bizarnih osoba' ili jednostavno neodoljivi Quasimodo, kako su ga zvali, Alfred Jarry autor je grotesknog lika Oca Ubua nastalog iz proširene i razrađene verzije njegove lutkarske predstave Poljaci. Zbog divljeg humora i monstruozne apsurdnosti činilo se da Kralj Ubu nikad neće biti igran na sceni, međutim to ime odjeknulo je snažno dvadesetih godina prošlog stoljeća, ostavljajući neizbrisiv trag u povijesti europskog lutkarstva i kazališta općenito. Bio je to temelj teatru apsurda, a šaka u oko tadašnjoj avangardi.

Dramska trilogija koju uz Kralja Ubua čine Ubu uznik i Ubu rogonja prerasla je u grotesknu metaforu svake vlasti, posebice diktatorske. Priča o tiranskom kralju lakrdijašu bunt je protiv svih autoriteta (roditelja, države, Crkve... ). Ubu je odvratan i pretio, sklon alkoholu, vulgaran, prkosi svakom razumu, nameće sulude poreze, ubija poljsku kraljevsku obitelj, ali i mnoge druge, samo kako bi se dokopao trona. Sve to ne bi bilo toliko tragično da ga suluda svjetina u tome ne podržava i slijedi, stvarajući sliku glupog naroda koji slijedi gnjusne vladare. Poanta je da postoji nešto mnogo snažnije od seksualnog nagona i straha od smrti što vlada ljudskom podsvješću, a to je želja za moći ili mogućnost neograničenog ravnanja životima drugih.

Autor je ovim djelom ironično žalio za vremenom koje je prolazilo, ali kao da je jednako tako ironično predskazao vrijeme u kojem mi sada jesmo. Možda se tu kriju podsvjesni razlozi i odgovori na pitanje: 'Zašto ne mrzimo gnjusnog Ubua?'. Jer Ubu, to smo mi!