KAZALIŠTE KOMEDIJA: "GROFICA MARICA"
Ne dajte mu da ode
Najnovija verzija operete 'Grofica Marica' u kazalištu na Kaptolu nije po mojem ukusu, ali bih je ponovo mogla slušati (i gledati) zbog izvrsnog Filipa Hozjaka
Objavljeno: 22.1.2020. 9:33:02
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Grofica Marica" / Ines Novković

Ubrzo nakon premijere Kalmanove operete Kneginja čardaša“ u HNK Osijek, u zagrebačkom kazalištu Komedija pojavila se Kalmanova opereta „Grofica Marica“ u režiji Ozrena Prohića (23.11.2019.). Lada Kaštelan  adaptirala je libreto Juliusa Brammera i Alfreda Gruenwalda pa kako sam neupućena u zahvate, mogu pretpostaviti da je posljedica adaptacije obilje frivolnih prizora i karikaturalnih likova. Naime, već tijekom ouverture gledamo tobože smiješnu  grupu nepotrebno eksponiranih pijanaca, a taj „humoristički“  pristup nastavlja Željko Duvnjak kao sluga Tschekko u domaćinstvu grofice Marice. Nejasno mi je zašto se ovaj izvrstan komičar dao „navući“ na takvo pretjerivanje jer vjerujem da ga iskustvo uči da „manje je više“. Za razliku od većine ostalih uloga, njegova nema alternaciju, pa ću u daljnjem tekstu na prvo mjesto stavljati imena izvođača na premijeri, a na drugo onih  s pretpremijere (22.11.201.).

Dakle, taj neuspjeli humoristički pristup prikazuju u ulozi Velikog kneza Damir Lončar i Vid Balog, dok je osjetno bolja Dubravka Ostojić kao kneginja Božena. U ulozi baruna Kolomana Zsupana bolje se snašao Dražen Bratulić nego Goran Malus, ali umjesto da lik ostave na razini šarmantnog bonvivana, prelaze u sferu lascivnosti. Dok je prikaz posljedica oštre pijanke na tragu novih strujanja (1924.), karakterističnih  za poslijeratno razdoblje (čak i pogled na razvaljenog Ervina Baučića kao kneza Populescua izaziv smijeh), prikaz spolnog odnosa između Zsupana i ljupke Lize, „mladice“ pobjegle iz internata (Danijela Pintarić, Lucija Jelušić) djeluje mi nescenično, vulgarno, čak i nelogično. U tu kategoriju nepotrebnih intervencija ubrojila bih i čudnu koreografiju zbora i njihov prikaz na način „živih slika“ (Blaženka Kovač Carić), dok mi se, uz nekoliko iznimaka, koreografija baleta (Leo Mujić) čini prikladna.

Dok je scenografija minimalna (Irena Kraljić), kostimi (Mirjana Zagorec) se račvaju u nekoliko pravaca: zbor kao grupa građana, baletni ansambl u nerazumljivim (meni nerazumljivim) kombinacijama, jedan par u narodnoj nošnji(?), grofica Marica u odjeći nalik kombinezonu (valjda zbog emancipacije) zaogrnuta nekim haljetkom (usputna opaska: iako su obje Marice zgodne žene, ovaj komplet ne čini uslugu njihovoj figuri).

Iako je radnja operete „Grofica Marica“ mnogima poznata, možda nije na odmet podsjetiti o čemu se radi: bogata grofica, umorna od udvarača koje jednako zanima njezin novac kao i ona sama, vraća se na imanje objavljujući vjenčanje s izmišljenim Kolomanom Zsupanom. No muškarac takvog imena postoji i dolazi na grofičino imanje, trudeći se oko nje, kao i raniji uporni udvarač, knez Populescu. Grofičinim imanjem odlično upravlja Bela Toerok, zapravo osiromašeni grof Tassilo, koji je prodao svoja imanja kako bi platio očeve dugove, a sada radi kako bi sestri Lizi osigurao miraz. Susret grofice i Tassila pretvara se u ljubav na prvi pogled, ali kojekakvi nesporazumi vode raskidu. Naravno, da se sve razjasni i naravno da ljubav pobjeđuje i naravno da…

Izvrsna temperamentna glazba i ne previše nevjerojatan sadržaj odmah su svrstali Kalmanovu operetu „Groficu Maricu“ (uz „Kneginju čardaša“) među najpopularnije operete, pa publika hrli na predstavu zbog glazbe i pjevača tako da razno-razne inovacije više ometaju nego podupiru izvedbu. Orkestar pod ravnanjem Krešimira Batinića na premijeri bio je kontrolirane glasnoće (za razliku od izvedbe večer ranije) pa su se pjevači lijepo čuli (što ovisi između ostalog i o samim pjevačima).

Sandra Bagarić (koja ovom izvedbom obilježava četvrt stoljeća karijere) groficu Maricu je prikazala prema svojoj najavi u programskoj knjižici: „Strastvena, temperamentna, ranjiva, melodramatična, koketna i kapriciozna….“, za razliku od Darije Auguštin, pomalo stisnute (kao i njezin partner Žiga Kasagić) i zagušene glasnom glazbom. Međutim, volltreffer  predstave bio je Filip Hozjak (1990.) diplomirani pjevač  Akademije za kulturu i umjetnost u Osijeku, čiji su krasan glas, scenična pojava, lakoća kretanja i glumačka uvjerljivost „gurnuli“ u stranu sve ono što mi se u predstavi nije svidjelo (večer ranije nije bilo takvog „guratelja“, pa sam iz kazališta izašla pomalo zgrožena!).

Najnovija verzija operete „Grofica Marica“ u kazalištu  na Kaptolu nije  po mojem ukusu, ali bih ju mogla slušati (i  gledati) zbog izvrsnog Hozjaka. Kada do  spoznaje o kvaliteti ovog mladog pjevača dođu neki poduzetni ljudi, dogodit će se kao s Evelin Novak (također iz Međimurja kao i Hozjak) čije gostovanje na domaćim pozornicama nestrpljivo i dugo čekamo. E, pa ne dajte Hozjaku da ode…