10. bijenale slovenskih lutkara u Mariboru (11.-14.9.2019.) bio je u znaku mladog slovenskog redatelja Tina Grabnara (1992.). Ne samo zbog toga što su tri njegove predstave odabrane za natjecateljski program, već i zato što je za njih dobio nagradu za režiju, a predstava „Negdje drugdje“ Kazališta lutaka Ljubljana proglašena je (predvidljivo) najboljom predstavom Bijenala (žiri su činili Danijel Demšar, Blaž Lukan i Kalle Nio).
Grabnarove predstave „Negdje drugdje“ (Kazalište lutaka Ljubljana) i „Snježna kraljica“ (Kazalište lutaka Maribor) već su „iskritizirane“ na našim stranicama prošle godine (kritiku „Negdje drugdje“ pročitajte ovdje, a „Snježne kraljicu“ ovdje), pa samo da podsjetim na njihovu različitost: ova prva napravljena je kao spoj glumačke igre (na Bijenalu nagrađena Asja Kahrimanović Babnik) i animiranog crteža (također nagrađeni Matija Medved), dok je druga osmišljena kao serija zvukova proizvedenih nekonvencionalnim „glazbalima“ (nagradu za glazbu dobio je Peter Kus).
Treća Grabnarova predstava odudara temom i tehnologijom od spomenute dvije, jer je za predložak poslužila priča „Martin Krpan s Vrha“ (1858. objavljena u „Slovenskom glasniku“) slovenskog književnika, kritičara i političara Frana Levstika (1831.-1887.). Pisana tradicionalnim jezikom, priča je to o priprostom i snažnom seljaku koji preživljava švercajući englesku sol(?) na svojoj vjernoj kobili (ne propustite zastati ispred Kazališta lutaka u Ljubljani i pogledati prema krovu na svaki puni sat – razumjet ćete o čemu pišem). Naravno da ga progone žandari, ali se Martin s njima lako obračunava… Jednom, putujući kočijom kroz sela, austrijski car je ugledao snažnog Krpana i ostao zadivljen njegovom snagom (metafora za slovenskog seljaka i njegovu neuništivost). Kada je dvoru u Beču zaprijetio div Brdavs (metafora za tursku najezdu, ali i za bilo koju drugu opasnost), car je poslao po Martina i nakon što je ovaj dobio sve što treba (oružje, svoju kobilu, omiljenu caričinu lipu zbog koje je car imao silnih neprilika sa suprugom), obračunao se s Brdavsom. Kao svaki promućurni seljak, za nagradu je od cara zatražio jedan mali papir – dozvolu za prijevoz soli.
Na zgražanje ljubitelja Levstikovog izvornog teksta, tekst predstave „Martin Krpan“ Kazališta lutaka Ljubljana (14.9.2019., LGM) temeljito je preuređen (Ana Duša, Tin Grabnar, Brina Klampfer), dopisan i humoristički uobličen, nakrcan dosjetkama i osuvremenjen dodacima, čime je došlo do „snižavanja“ visokog stila 19. stoljeća. Kako Martin Krpan nije moj tradicionalni junak u doslovnom smislu, već ga prihvaćam kao inačicu iz bliske kulture (zašto neprestance mislim na Petricu Kerempuha odnosno Velog Jožu?!), meni se tekst svidio (posebno kada lutka kaže lutkaru: „Lako daš ruku z moje riti?“).
Budući da je Grabnar redatelj koji misli, nije neočekivano da se za tradicionalnu priču o nacionalnom junaku koji se neprestano s nekim mlati, koriste ručne lutke (Špela Trobec; to je onaj spoj ruke i riti). Postavljena kao ulična pozornica s oslikanim kulisama, scena (Tin Grabnar, Špela Trobec) se može po potrebi raširiti (nisu jednako veliki carski dvor i Martinovo seoce), a kako bi se razotkrilo da se radi o kazalištu a ne o stvarnosti i da nije sve nije onako kako se čini, scena se u jednom trenutku okrene. Autor glazbe i izvođač Marjan Stanić precizno prati dinamičnu igru Maje Kunšič, Martine Maurič Lazar i Zale Ane Štiglic tako da doista nema mjesta dosadi.
Dok predstava „Negdje drugdje“ dovodi gledatelje do suza, „Snježna kraljica“ pokazuje kako se zvukom, a ne samo slikom može dočarati vizualno zahtjevne izvedbe, treća Grabnarova predstava „Martin Krpan“ nudi pučki kazališni izraz, ukazujući da tradicionalni junak posjeduje odlike suvremenih filmskih junaka. Ukratko, svaka od priča ima vlastiti likovni i glumački jezik, svaka je drugačija i na svoj način zanimljiva. Zbog vlastitog kazališnog užitka nadam se da će Tin Grabnar nastaviti tim putem (u lutkarskim i dramskim izvedbama, jer kazalište je kazalište, ma koliko ga se trudili trpati u ladice).