GLLUGL U KNAPU: „MI“
24.5.2019. 3:33:15h
Svim silama po bezizlaznosti u kojoj živimo
Predstava 'Mi' svim izvedbenim elementima udara na društveno-političke sisteme koji redom jedu svoju i tuđu djecu, i iako ne nudi recept za spas, pruža nam 90 minuta utopijskog uživanja u kritici distopije što nas okružuje
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Mi" / Gllugl

Predstave Tamare Kučinović rađaju se uglavnom u trenutku u kojemu osnovna ideja dobije početno vizualno ruho. To poetično ruho cijelu predstavu čitljivo i jasno suzbija u jednu sliku. Tako je Šimunovićeva Duga pretočena u neobrađeni kamen, Ukradeno sunce u mrak, u Bijelom jelenu moć i veličina uzdižu naslovnog junaka na štake-federe, dok je u Zamrznutim pjesmama ključ vizualnog čitanja pronađen u opreci čvrste i zamrznute realnosti i lelujave apstrakcije što je omata. Kako god se predstava dalje razvijala (one sa slojevitijim i bogatijim razvojem u pravilu su uspjelije), ta početna slika ukazuje na važnost vizualnog sloja u zavodljivom kazališnom svijetu Tamare Kučinović.

U najnovijoj predstavi „Mi“, nastaloj u produkciji GLLUGL-a, ponovo je startnom vizualnom slikom odlično sublimirala osnovnu ideju, iskoristivši je kao odskočnu dasku u najzaokruženiju, najzreliju i po mom mišljenju najbolju predstavu dosad. Ujedno, uspjevši po prvi put poništiti vladavinu riječi, u potpunosti je izjednačivši s ostalim elementima predstave.

Distopijski roman „Mi“ Jevgenija Zamjatina progovara o strahotama društveno-političkih sustava, ma koliko god u ideji dobro zvučali. Nažalost, svaki sustav od papira do vlasti prođe kroz ljudske prste, a ti uvijek i svugdje ostavljaju vrlo nezgodne packe. Kučinović je, na krilima Zamjatina, te packe što se pretaču u strahote pronašla u naizglednoj točki spasa – trenutku u kojemu uniformirani sistem ljudi-lutaka zaskoči i proguta utopijska ideja slobode, no deformirana ljudskim pečatom.

Vizualni trenutak koji otvara predstavu jasno definira početni sustav u kojemu se nalaze junaci – likovi vise na elastičnim trakama privezani za konstrukciju. Te ljudske lutke zajedno hodaju, rade, plešu, spavaju, sve u istom ritmu i smjeru, nabrijano i mehanizirano, predstavljajući uzorne djeliće cjeline u svijetu u kojemu nitko nije ja, već djelić velikog mi-ja, nitko nije gram, već milijunti dio tone. Jasno, u tom svijetu kolektiviteta dovedenog do krajnje granice ljubav je dogovorena, san zabranjen, a  pomisao na slobodu zločin. I sve (naizgled) besprijekorno funkcionira do trenutka u kojemu se rodi ljubav. Ili strast, kako god. Sve su velike ljubavi tragične, kažu tragični ljubavnici, a svi veliki obrati ljubavni, dodaje(mo) Mi.

Početnu vizualnu ideju Kučinović je fino razvila kroz sve izvedbene slojeve, pustivši ih da se upletu u dramaturšku nit, ravnopravno je gradeći i noseći. Na taj način pijedestala je pala prečesto nezaslužena vladarica kazališnog čina – riječ. Većina mojih zamjerki predstavama Tamare Kučinović bila je upućena upravo riječima koje su znale utišavati estetsku i dramaturšku snagu ostalih elemenata, posebice vizualnog sloja. Iako su i u ovoj predstavi gusto prisutne, riječi su se, uglavnom progovarane iz off-a, povukle u drugi plan, svojom bučnom i moćnom bujicom stvarajući nemir i ritam te funkcionirajući više na auditivnom, nego sadržajnom planu.

Njihov smanjeni utjecaj na značenjskom planu odlično su iskoristili ostali izvedbeni elementi. Vizualni sloj od početne se slike sklada, ujednačenosti, pravilnosti i hladne distanciranosti fino razvijao u scenski nered i kaos omotane senzualnošću, strašću i tjelesnom nesigurnošću. Glazbeni sloj (odličnu originalnu glazbu, dizajn glazbe i oblikovanje zvuka potpisuje Petar Eldan) nije tek stvarao ritam igre, već je industrijskim tehno beatom, pojačanim riječima, gradio svijet lažne sigurnosti temeljene na strahu karaktera, da bi ga potom nagrizao poetičnošću Skrjabinovih klavirskih djela u izvedbi Harija Guseka i konačno razbio završnom bukom (što zatvara krug i vraća priču na početak). Scenografska konstrukcija Tamare Kučinović i Srečka Meića nosila je igru, ne bivajući dodatnim utegom, već omogućivši glumcima opuštenost u igri vlastitim tijelima. Zdenka Lacina i Mario Tomašević u kostime su jasno i čisto upisali sve ključne karakteristike sustava – bijele košulje koje se vežu poput luđačkih košulja s tek identifikacijskim brojem na prsima smjestile su likove u zatvorski sustav na rubu ludila, dok su crne hlače s trakama nalik kostima sugerirale ogoljelost likova pred velikim bratom koji kontrolira sve aspekte njihova života – od plesa do zabranjenih snova. Sve te aspekte zaokružila je odlična glumačka igra.

Goran Guksić, Nikša Eldan, Filip Eldan, Katarina Arbanas, Sara Ipša, Vesna Stilinović i Tamara Kučinović od početka do kraja predstave igrali su u potpunosti vjerujući i redateljici i ideji, što se osjećalo u svakom trenutku predstave. Ta prepuštenost nosila je sve elemente igre, preplećući ih i uzdižući jedne na krilima drugih. Motor predstave bio je Goran Guksić koji je ponovo bio nevjerojatno posvećen vlastitom liku, kao i likovima koji ga okružuju te predstavi u cjelini. Lakog i mekog pokreta, izražajne mimike što živi cijelo vrijeme te sugestivnog verbalnog sloja, suptilno je trgao u svom liku uzornog predstavnika starog sistema, razbijajući ga tjelesnim i seksualnim dvojbama. Katarina Arbanas bila je senzualna u pokretu i zavođenju, dok je Sara Ipša bila vrlo uvjerljiva i duhovita kao mali, vjerni kotačić u sustavu (koji obično biva nevinom žrtvom), da bi potom dojmljivo preuzela na sebe sve boli revolucije što jede vlastitu i tuđu djecu. Nikša Eldan i Filip Eldan bili su izuzetno precizni u igri i pokretu, dodatno uniformiravši sustav, dok se Vesna Stilinović fino u par crtica razvila iz glasa što ulijeva strah do raspada. Tamara Kučinović uspjela je u tekstu čitanom u off-u podcrtati ključne riječi i misli, da bi ostatak teksta pretočila u zvuk.

Zaključno, predstava "Mi" svim izvedbenim elementima udara na društveno-političke sisteme što redom jedu svoju i tuđu djecu, i iako ne nudi recept za spas, pruža nam 90 minuta utopijskog uživanja u kritici distopije što nas okružuje . 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved