Zanimljiva je i znakovita pojava da većina punoljetnih kazališnih posjetitelja, koji svojevoljno, dakle bez prisile i ucjene, dolaze na predstave, uoči početka predstave nužnim smatraju saznati njezino trajanje. Nakon dobivene informacije oni odahnu (do dva sata), uzdahnu (oko tri sata) ili zakukaju (više od tri sata), neutješeni spoznajom da gledatelji raznih azijskih izvedbi borave cijeli dan u kazalištu (a  višednevno trajanje antičkih grčkih drama bespredmetno je spominjati).

Razloge kuknjavi zbog dobrovoljnog zatočeništva možemo rastumačiti ubrzanim ritmom života odnosno nestrpljivošću, poteškoćama pri povratku kućama ili strahom da će biti dosadno i naporno, a dobar odgoj priječi izlazak iz dvorane za vrijeme izvedbe! S druge strane, redatelji su se uzjogunili i odlučili stvarati višesatne predstave, pa ako zanemarimo 24-satni Fabrov „Olimp“, onda su tu Tomi Janežič („Še ni naslova“ 10 sati ,  „Galeb“ 6 sati), Krystian Lupa („Factory 2“, 8 sati), Robert Lepage („Trilogija zmajeva“, 6 sati), te performans  Leje Jurišić i Marka Mandića „Zajedno“ nastao koprodukcijom Pekinpah, Via Negativa i CUK Kino Šiška (27.1.2018.) u trajanju od šest sati. 

Glumac Marko Mandić (1974.) i plesačica/koreografkinja Leja Jurišić (1978.) odlučili su, uz suradnju redatelja Bojana Jablanovca i na poticaj spisateljice Semire Osmanagić, propitivati pojam zajedništva, istraživati dodir i prepoznati utjecaj vremena na zajedničko bivanje. Predstava/performans počela je pohod po festivalima pa sam je ja pogledala na 9. Gibanici – bijenalu slovenske suvremene plesne umjetnosti (Ljubljana, 27.2.-2.3.2019.) u Staroj gradskoj elektrani (1.3.2019.), nezaobilaznom prostoru plesnih i performativnih izvedbi. Iako su oboje izvođača bez prekida šest sati na sceni, gledatelji mogu izlaziti i vraćati se bez ograničenja (osobno sam izašla na nekoliko trenutaka nešto „žvaknuti“, ali sam imala grižnju savjesti da nešto propuštam!).

Prije samog osvrta na izvedbu (oboje su doista vrhunski izvođači, tjelesno izdržljivi i krajnje emotivni) nekoliko riječi o vremenu kao nezaobilaznoj životnoj komponenti. Naime, Jurišić je obznanila da su se odlučili za točno šest sati smatrajući baš taj vremenski protok nužnim za spoznaju o pojmu zajedništva: biti i razumjeti, biti i osjetiti (ja bih to i za kraće vrijeme, ali poštujem njihovu odluku). Suština predstave je u dodiru, blagom ili grubom, ali iskrenom, jer kao što je u jednom razgovoru naznačila Leja Jurišić: „Dodir je nužan za blagodat čovjeka. Nakon smrti, dodira više nema. Nikada više neću moći zagrliti Jerneja Šugmana (neočekivano preminuli slovenski glumac, op.a.). Dodir treba prakticirati dok se može. I to što češće!“. Teorijski se u potpunost slažem s Jurišić, ali sam itekako svjesna da u njezinoj i mojoj zajednici, osobni takozvani privatni prostor je prilično širok i da osjećamo nelagodu kada netko nepozvan ugazi u njega (za razliku od, na primjer, Kubanaca koji vrlo spontano neznancima govore „mi corazon“ (srce moje) ne misleći pri tome ništa više doli iskazivanja  neopterećene simpatije).

Sama predstava je izuzetno uravnotežen spoj pokreta, izvrsne glazbe i duhovitih komentara ispisanih na monitorima iznad izvođača (dakle, ne mogu ih vidjeti, a djeluju  spontano; dakako, najspontaniji zahvati su uvijek najpromišljeniji!). Tako, na primjer, gledajući izvrsnu Mandićevu kondiciju, spontano se zapitamo o njegovim godinama, pa izaziva veselje pitanje na monitoru: „Koje je Markovo godište?“. Dok pratimo kretanje izvođača i njihovu tjelesnu komunikaciju  uživajući u izvrsnoj, više ili manje poznatoj glazbi, ne možemo ne zabavljati se rečenicama poput: „U zrnu ludosti tražimo planet mudrosti“, „Svaki pokret ima svoju priču, ali si ju ne želi priznati“, „Je li čovjek dovoljno human da bude čovjek“ ili  jedna koja je izazvala opće veselje: „Već je prošlo 45 minuta, a Marko se još nije svukao“(Mandić je poznat po svojoj scenskoj golotinji).

Mandić i Jurišić trče uokolo, pužu, mažu se jogurtom, skidaju se, odijevaju, grade sklonište, tuku se, ljube se… Jedna od najpotresnijih scena jest njegova težnja da ju ljubi, a ona se odupire – gotovo arhetip početka brojnih nasilja temeljenih na nemogućnosti slušanja tuđih želja. „Što te ne ubije, lako te drugi put ubije“, poručuje natpis iznad njih. U žaru izvedbe dogode se i nezgode poput nespretnog udarca koji provocira  krv iz nosa, ali serija nježnih i grubih dodira i pokreta  izvanredno iskreno dočarava situacije zajedničkog bivanja.

Vjerujem da je svakom gledatelju nešto drugo potresno ili komično, no meni je bilo prilično mučno dok sam ih gledala kako se premazuju bijelom bojom – ne samo da sam se grozila dodira boje za zidove s golim tijelom, nego mi je bilo silno nelagodan njihov gubitak identiteta. Predstava se okončala točno u ponoć, da se ne bismo pretvorili u bundeve i miševe, jer su „sve češće izbrisane granice između bajke i stvarnosti“.

Čudnu, neočekivanu, duhovitu i pomalo zastrašujuću  predstavu „Zajedno“ Marka Mandića i Leje Jurišić stručni je  žiri proglasio najboljom predstavom 9. Gibanice.