Nakon krike i vike oko promjena vezanih uz „kulturu promjene“ u Teatru &TD, nastavio se redovni kazališni program u sklopu kojeg je gostovalo Kraljevsko pozorište Zetski dom iz Cetinja (8.3.2019.) s predstavom „Sin“ Mirjane Medojević u režiji Mirka Radonjića (29.11.2017.).
Zagrebačkoj publici cetinjsko kazalište nije nepoznato jer je relativno nedavno gostovalo s odličnom predstavom „Dokle pogled seže“ u režiji Arpada Schillinga. Kazalište Zetski dom na Cetinju osnovano je 1884., pa predstavlja najstarije kazalište u Crnoj Gori. Bez obzira na suvremena stremljenja, Cetinje još uvijek vezujemo uz vladiku Petara II. Petrovića Njegoša (1813.-1851.), pa iako je odavno mrtav, njegov duh i dalje prožima današnju Crnu Goru (poput duhovite i točne opaske da nema crnogorske kuće bez oružja; osim očekivanih pištolja, nerijetko su tu puške, pa čak i haubice!).
U svojem poznatom spjevu „Gorski vijenac“ Njegoš veliča borbu (protiv Turaka), ali i potrebu za humanošću, pa se nerijetko citira njegov stih: „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.“ Upravo je to u prenesenom smislu tema drame „Sin“ Mirjane Medojević - boravak 35 000 crnogorskih dobrovoljaca na ratištima okolnih zemalja (Hrvatska i BiH) devedesetih godina dvadesetog stoljeća. I autorica i redatelj pripadaju generaciji koja je odrastala u to doba, premladi da bi znali o čemu se radi, ali sada dovoljno hrabri da svoje spoznaje artikuliraju u kazališnom činu.
Priča počinje u domu gdje žive Dimitrije Mojanović (Srđan Grahovac) i njegova kćer Maja (Marija Đurić) dok čekaju posjet njezina prijatelja Senada Mehmetovića (Omar Bajramspahić). Kroz njihove razgovore polako se otkriva da je Dimitrije ratovao u Bosni, da je mučio muškarce i silovao žene („Rat je bio“), da je ranjen granatom i da…. Pojavom kćerkinog prijatelja Senada, silovana žena prestaje biti neka Bosanka, neka Senada i postaje konkretna žrtva nasilja, žena koja je usprkos zgađenosti odlučila roditi dijete, sina Senada. Obračun između oca i nesuđenog sina mučan je i užasan, posljedice su jezive, a najgora je što obojica nastavljaju živjeti sa svojim teretom.
Predstava je sastavljena od tri dijela: uvodni dio fingira čitaću probu, drugi dio sadržajno ponavlja proširenu verziju uvoda kao izvedba u ambijentu (Mirko Radonjić) i kostimima (Lina Leković), dok je završni dio (nakon stanke i preseljenja publike iz gledališta na pozornicu, čime se mijenja vizura) svojevrsna katarza. Dio koji oponaša čitaću probu nije neophodan i lako bi moglo bez njega, ali zato je razotkrivanje koje slijedi doista potresno.
Srđan Grahovac izuzetan je glumac, njegova gesta je prirodna, govor upečatljiv (obojan onim tako karakterističnim cetinjskim naglascima), a pristup liku emotivan. Iako njegovog Dimitrija istinski i duboko preziremo, moramo se diviti njegovoj glumačkoj transformaciji koja na okupu drži nježnog oca i ratnog zločinca. Marija Đurić kao Maja ujedinjuje nježnu kćer i ogorčenu mladu ženu koja spoznaje naličje svojeg oca kao predstavnika spomenutih ratnih dobrovoljaca. I napokon Omar Bajramspahić kao majčin osvetnik, ali ujedno i prototip tisuće djece nasilno začete u doba bezumlja. Autorica na vrlo zanimljiv način završava ovu obiteljsku dramu, a kada se glumcima u pjevanju pjesme iz publike pridružila rasplakana nekadašnja članica zbora, spojili su se umjetnost i život…
Osim što se radi o doista potresnom tekstu koji se bavi ratnim žrtvama (kako je napomenuo redatelj „otpacima“), o dinamičnoj i promišljenoj režiji i scenografiji (u zadnjem djelu iznad publike vise brojni lusteri, pa se Dimitrije ne može odlučiti o koji da se objesi!), te snažnoj glumačkoj interpretaciji, predstava „Sin“ predstavlja primjer hrabrosti da se analiziraju i osude greške koje su načinili ljudi oko nas, naši najbliži susjedi. Da pitanje „Što si radio u ratu, tata?“ ne ostane bez odgovora.