Farsa „Legenda o svetom Muhli“ Mate Matišića u režiji Zorana Mužića nova je predstava (9.2.2019.) u Kazalištu „Komedija“ (kazalištu na Kaptolu, kako se voli dvosmisleno naglašavati, ali bi oni najduhovitiji mogli dodati: „drugom“) i nije mi sasvim jasan odabir ovog teksta, budući da je s repertoara maknuta relativno svježa predstava „Bljesak zlatnog zuba“ istih autora (listopad 2015.). Matišić je cvrčak u najboljem značenju te riječi, svira (autor glazbe u ovoj predstavi) i piše, a „Muhlo“ (1988.) mu je drugi (od jedanaest) dramski tekst u kojem se, kako napominje, „poigrava s osobnom pobožnošću“.
Priča o fratru Muhli koji se preoblači u arhanđela Gabrijela kako bi obljubio seljanku oslanja se na istovrsnu priču iz Boccaciova „Decamerona“ (četvrti dan, druga novela). Jedan od najzanimljivijih i najneposrednijih talijanskih renesansnih pripovjedača Giovanni Boccaccio (1313.-1375.) napisao je zbirku od stotinu pripovjedaka koje deset dana tobože priča deset mladih ljudi izbjeglih iz Firenze u kojoj vlada kuga (1348.-1353.). Sadržaj priča je vrlo šarolik, no maštu su uvijek najviše dražile one erotskog sadržaja pa je među najpopularnijim upravo ova o prevarantskom fratru. Veliki broj priča temelji se na dvojnosti između lakovjernosti i lukavosti, vlastitoj koristi stečenoj prevarom ili naprosto pučkom prihvaćanju životnih radosti.
Matišić je svojeg prefriganog fratra gurnuo u Lucijinu postelju, ali možemo s pravom pitati, nije li Lucija (Ana Magud) u svojoj želji za djetetom koje nije mogla dobiti s vlastitim mužem, postavši udovicom, prihvatila ga spremno kao „nebesku poruku“ (utjerivanje đavla u pakao). Uostalom, Gabrijel ima iskustva s najavama rođenja (i Marija se u početku čudila) pa zašto bi Lucija sumnjala…
Uvijek je zgodno da u umjetničkim situacijama, za razliku od onih životnih, nitko nikoga ne prepoznaje, pa se tako ne vidi sličnost između fratra u mantiji i polugolog momka s krilima (Filip Juričić). Budući da se sve zbiva na selu, postoji još niz usporednih likova i njihovih priča poput Amalije (Jasna Palić Picukrić) opasane glomaznim pojasom nevinosti čiji ključ ima neodlučni fra Anđelko (Davor Svedružić) za vrijeme dok njezin muž Bogoslav (Damir Lončar) ratuje s križarima. No, Bogoslav odlučuje sačuvati glavu i bježi iz rata, ali se mora preobući i što je prirodnije nego da postane časna sestra. No, sada se u nju(njega) zaljubljuje „grobokradica“ Tvrtko (Ivan Magud) zanemarujući svoju dražesnu Evicu (Vanda Winter). Za to vrijeme u čistilištu čeka „živi mrtvac“, Lucijin muž (Ivica Zadro), a njemu u posjetu dolazi… jedva sam nabrojala pola likova.
Događanja u selu, vizualno uokvirena kvazi-antičkom scenografijom (Darko Bakliža) i „renesansnom“ odjećom (Sara Lovrić Caparin), imaju svoj suvremeni prolog i epilog, a povod priči o svetom Muhli jest činjenica da ga nema u popisu svetaca; no konačni zaključak seljana vodi prihvaćanju ukazanja anđela Gabrijela, jer je to bolje (za zajednicu korisnije) od ukazanja Gospe u susjednom selu (kod Cicvarića). Taj uvodni i završni dio (navodno nanovo pisani) doista su duhoviti, dok je središnji dio povremeno malo zamoran. Sve je tu na mjestu: i bogobojaznost i lakovjernost i proračunatost i lukavost i glupost i… ali sve se to beskrajno dugo vuče (2.5 sata). Recimo, izvrsni su Davor Svedružić kao fra Anđelko (nadahnuti i uvijek silno ekspresivan u svojoj komici ), Vinko Kraljević kao gvardijan (sa svojim zgađenim izrazom lica), Dubravka Ostojić kao časna majka (jako, jako smiješna kao BDM), Jasna Palić Picukarić kao zalokotana supruga ili Damir Lončar kao časna sestra Matilda (ali i kao glasnik ).
Ukratko, predstava je povremeno padala u tempu, scene su se gomilale i više sam znala da se radi o smiješnom tekstu (satiričnom, farsičnom, što god) negoli sam to doista doživljavala.