Pozdravom „Da ste mi zdravo“ časte se međusobno ludi i mrtvi pri kraju predstave „Luđak i opatica“ Stanislawa Ignacyja Witkiewicza u režiji Jasmina Novljakovića na Sceni Zvonimira Rogoza Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (7.11.2018., osvrt na izvedbu 20.11.2018.). Poljski pisac, slikar i filozof Witkiewicz (1885.-1939.), koji je svoje radove potpisivao kao Witkacy, vlastita je iskustva (opijati, izoliranost, samoubojstvo bliskih osoba) uključivao u svoj dramski opus, da bi se približio onome što se kasnije nazivalo teatrom apsurda (nije li navedeni pozdrav primjer toga?).
Zahvaljujući redatelju Jasminu Novljakoviću (1963.) i njegovoj kazališnoj biografiji (izdvajam školovanje u Poljskoj i pripadnost Daski - Dramsko amatersko sisačko kazalište), hrvatsku kazališnu scenu nerijetko pohode poljski kazališni klasici pa je i ova predstava (prijevod Dalibor Blažina) dio tog njegovog, obrazovno-umjetničkog djelovanja.
Središnji lik, pjesnik Walpurg (Marinko Prga) umotan u luđačku košulju i smješten iza rešetaka koje se lako pretvaraju u klopku onima izvana, ali i u ležaj (Miljenko Sekulić – Sarma), predstavlja znanstveni izazov predstavnicima suprotstavljenih psihijatrijskih „škola“: tradicionalnom psihijatru Burdygielu (Filip Eldan) i psihoanalitičaru iz Freudove škole Gruenu (Nikša Eldan). Zanimljiva je razlika u njihovim vanjskim naznakama (inače, riječ je o blizancima): običan psihijatar je uredan i skladan, dok je „freudovac“ sav raščupan i našminkan (kostimi Jasminka Petek-Krapljan). Međutim, ludom pjesniku ključna osoba je sestra Anna (Elizabeta Brodić), opatica koju uspijeva uvjeriti da ga razveže, čak da ga prihvati kao sebi ravna – što ona i čini.
Witkiewicz svog pojedinca-umjetnika pokušava sakriti u ludnicu i tako ga spasiti od društvenog / državnog terora, ali izgleda da je jedini spas – smrt (i sam autor skončava samoubojstvom). Novljaković svojim redateljskim rješenjima ne precizira ni tko ni kada ni gdje, već nudi neodređenost i nesigurnost, što je pomalo zbunjujuće, ali u skladu sa Walpurginim / Witkiewiczovim svjetonazorom. Uz spomenute glumce, atmosferu dopunjuju likovi poslužitelja Jakov Jozić i Darko Plovanić, Zdenko Brlek kao dr. Waldorf i časna majka Ivana Zanjko. Nevelika, crno obojana dvorana komorne scene Rogoz kao da je izmišljena za ovu predstavu, a dodatno klaustrofobiji, osim već spomenute scenografije i pametnog korištenja svjetla, doprinosi odlična glazba vrsnog varaždinskog skladatelja Davora Bobića (1968.).
Ako je svrha predstave potaknuti na razmišljanje po izlasku iz kazališne dvorane, onda su to Witkiewicz, Novljaković i glumci ostvarili – prije svega timskim radom u kojem je svatko zadržao odlike svojeg lika.