42. DANI SATIRE: SCENA MESS, „WHAT IS EUROPE?“
10.7.2018. 2:45:19h
Buka, vika, rock'n'doslovnost
'What is Europe?' punokrvna je urbanovska predstava koja gledatelja presreće bučnim i žestokim songovima te doslovnim parolama, i kojoj bi dobro došlo malo češljanja i suptilnosti
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"What is Europe?" / Scena MESS

Napomena: kritika je izvorno objavljena 14. lipnja 2018. u Vijencu, br. 634

András Urbán jedan je od redatelja kod kojih točno znamo što, kako i zašto očekivati. Njegov ključ za (regionalni) uspjeh svodi se na nekoliko ključnih točaka – politički aktivizam koji se dobrim dijelom pretače u auditivne parole, bučni i ritmom nabijeni songovi koji stvaraju atmosferu i tempo predstave te scene nastale iz glumačkih improvizacija koje cjelini daju identitet ansambla. I dok je predstava „Audicija“ koju je prije pola godine radio u Kerempuhu, zakašljala na tanušnim improvizacijama, problemi predstave „What is Europe?“, nastale u sklopu Scene MESS, a izvedene u Kerempuhu na 42. danima satire, zavukli su se u neke druge aspekte izvedbenoga čina.

Bez obzira na upitnik u naslovu, predstava „What is Europe?“ ne postavlja previše pitanja, već nudi gotove odgovore o političko-socijalno-ekonomskom prostoru koji glumci iz BiH još promatraju izvana, omotani skepsom. Europa je, smatraju oni, uvećana Jugoslavija – umjetna tvorevina koja s pokojnicom dijeli probleme i razlike (poput one u kvaliteti WC-a) te će podijeliti i sudbinu. Možda ne tako krvavu, ali… S jedne strane, one odmaknute, Europa je hladan negativac u kojega ne treba ni štapom dirati da ne eksplodira, s druge, zumirane u pojedinca, ona je jedini spas. Između tih krajnosti kreću se songovi i scene, sukobljavajući se stavovima i uvjerenjima, apstrakcijom globalnoga i konkretnošću pojedinca.

Tim prostorom podijeljenosti putuje nekoliko ljudi iz bivše Jugoslavije u Njemačku, usput se svađajući oko ratova i zločina koji su, krvlju omotani, stavili točku na Jugoslaviju. Upravo ta svađa na odličan način ukazuje na paradoks ratova i rasprava. Kriveći jedni druge, putnici namjernici pokrivaju teme od Cece do igranja nogometa glavama pokojnika i nabacivanja mrtvim bebama. Gradiranjem činjenica, od estradnih do jezivih, te od komedije do tragedije, uranjaju u grotesku koja cijelu priču omata paradoksalnošću i apsolutnom besmislenošću. Kulminacija toga besmisla događa se na kraju puta, u Dresdenu, gdje se, na tuđem terenu, dotadašnji svađalački raspoloženi i bijesom ispunjeni „neprijatelji“ rastaju kao najbolji prijatelji i svojta. Ujedno ukazujući na činjenicu da dok vode svoje male borbe oko krivice, svi oni iseljavaju iz zemalja za koje su se borili kako bi se, za promjenu, borili za sebe same. Upravo ta scena nameće se ključnom scenom cijele predstave. Za razliku od nje, nekoliko epizoda, poput svinjokolje, čine se nasilno ubačenima i nepotrebnim.

Općenito, predstava, koja je dijelom nastala na trima esejima Lászla Végela, dramaturški je dosta zbrkana, što je još jedan od Urbánovih zaštitnih znakova i nije nužno slabost, ali prejako se osjeća neujednačenost među epizodama (dramaturgiju potpisuje Bojana Vidosavljević). Također, songovi su uvjerljivo izvedeni, no na mjestima naglašeno svedeni na opetovano uzvikivanje golih parola koje, pak, uglavnom nisu donijele mnogo toga nova jer nas slične poruke okružuju sa svih strana. I upravo ta sveprisutnost parola na društvenim mrežama i oko njih umanjuje važnost doslovnih i neoriginalnih scenskih parola, svodeći ih na utvrđivanje gradiva, odnosno nametanje prepoznatljivoga stava. Dojma smo da u današnjem svijetu bučne doslovnosti mnogo dublje i efektnije s kazališnom publikom komuniciraju poruke iz drugoga plana koje je ne zaskaču prvoloptaškim gotovim odgovorima, već je osvajaju postupno, otvarajući pitanja i znatiželju. Urbánovim kazališnim jezikom, manje doslovnosti, više buke u komunikacijskom kanalu.

Za buku, viku i rock’n’roll u kanalu i oko njega pobrinuli su se Benjamin Bajramović, Amar Čustović, Dženana Džanić, Mirna Kreso, Sanin Milavić i Vedrana Seksan, koji su predstavu odigrali energično i žestoko, prepušteni zadacima bez mnogo kalkulacija, što je pridonijelo uvjerljivosti igre i poruke. Bili su vrlo dobri i u pamtljivim i privlačnim songovima koje je Irena Popović gradila snažnim ritmom oko bubnja i bas-gitare, podvlačeći žestinu, gorčinu, nezadovoljstvo i mržnju likova i priča. Lejla Hodžić kostimima je u likove upisala militantnu nabrijanost, Urbán je scenu ogolio svevši je na nekoliko stolaca i instrumente, dok su Ognjen Martinović, Moamer Šaković i Haris Kalkan svjetlom fino usmjeravali igru, pažnju i emociju.

Zaključno, „What is Europe?“ punokrvna je urbanovska predstava koja gledatelja presreće bučnim i žestokim songovima te doslovnim parolama, i kojoj bi dobro došlo malo češljanja i suptilnosti.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved