Završna scena predstave „Draga Jelena“ Ljudmile Razumovske u režiji Milenija Stamnekovića na pozornici Beogradskog dramskog pozorišta (17.11.2014., osvrt na izvedbu 11.5.2018.) prikazuje ostarjelu profesoricu Jelenu Sergejevnu (Danica Ristovski) očiju uperenih u plamen  upaljača kojeg drži u ruci, zgroženu nad onime što joj se netom dogodilo pa je zbog toga teško zaključiti razmišlja li o mogućem razornom požaru (jer nema više ni iluzije ni nade) ili taj plamičak predstavlja moguću svjetlost u općoj tami društvenog nemorala?!

Sovjetska (ruska) spisateljica Razumovska napisala je (1980., prvo uprizorenje 1988.) zastrašujuću priču o moralnom sukobu između profesorice Jelene i njezinih učenika: dolazeći u posjet da bi joj čestitali rođendan, Vlada (Stefan Trifunović), Olja (Vanja Nenadić), Vića (Miloš Petrović) i Paja (Lazar Đukić) zapravo žele ključ od sefa u kojem se čuvaju ispitni testovi. U namjeri da ih se domognu, prolaze cijelu skalu ponašanja od umiljavanja i podmićivanja do zastrašivanja i  sirovog nasilja.

Početne scene su gotovo idilične – zajednički nazdravljaju uz  poznate hitove, da bi pomalo došlo do razotkrivanja pravih učeničkih namjera, rezanja telefonske žice i demoliranja stana. Jelena Sergejevna ne uspijeva pratiti te promjene i zgroženo se pita, kakve je to ljude odgajala. Jer oni vrlo „praktično“ procijenjuju što im je korisno i što valja učiniti zbog materijalnog blagostanja – a to je popraviti loše napisane testove: ne učenjem već prevarom („Da bi dobro živio čovjek mora postati podlac“). „Vi ste nas rodili i naučili da budemo lažljivci, muvatori i prevaranti“, izravno ju optužuje učenik kojem je stanje kaosa prirodan društveni poredak.

U karakterizaciji likova, pratimo podjelu na one naoko opake   (Vića), ali izmanipulirane i na one koji su pravi manipulatori i budući „nosioci“ društvenih vrijednosti (Vlada), a kojima obiteljska „pozadina“ dozvoljava (nekažnjeno) najgore postupke.

U prostoru običnog sovjetskog stana (Jelena Andžić) likovi precizno karakterizirani odjećom (Selena Tomašević)  prikazuju  duboku moralnu krizu i mada mi sami vrlo točno znamo razlikovati dobro i zlo, kontekst nas  gura prema toleranciji obje strane: moralnog stajališta i makjavelističkog  ponašanja. Budući da je nemoral u modi, biti drugačiji znači biti izoliran, osamljen, možda čak uništen. I zato tako tužno i u isti mah podrugljivo zvuči obraćanje učenika svojoj profesorici: Draga Jelena Sergejevna!