Nikad nisam navijao za naglašenu didaktičnost u predstavama za djecu i mlade, posebice kad se površno, neuvjerljivo i(li) tek reda radi omata dramskim i izvedbenim slojevima. Predstava, za djecu i mlade, zrele i stare, po meni prvenstveno treba biti umjetnički čin, a onda sve ostalo. Ne bježim pritom od zrnaca pa ni cijelih bačvi znanja na sceni, ali samo ako se ne nameću predstavi kao umjetničkoj cjelini.
„Od atoma do stanice“, Gradskog kazališta mladih Split spada u red onih predstava koje na scenu stižu s bačvama znanja te mi je došla kao naručena za demonstraciju sile, pardon, stava o didaktičnosti u kazalištu. Trajanjem i temom predstava je prilagođena jednom školskom satu, a govori o razvoju svijeta od atoma i stanica te kemijskih elemenata i spojeva do konačnog produkta čudnovate igre prirode i znanosti – čovjeka. Budući da je riječ o scenskom popularno-znanstvenom predavanju, očekivano postoje i predavači. Oni su putnici kroz vrijeme koji su stigli iz budućnosti kako bi nam približili prošlost.
Iako kratak opis radnje odaje dojam da je predstava sve ono što ne volim u kazalištu, dobrim je dijelom vadi jedna činjenica, odnosno osoba – Siniša Novković, koji potpisuje tekst, režiju, glazbu, likovno oblikovanje i video animacije te uz Nadu Kovačević i igra u predstavi. Tekst koji se humorom maksimalno prilagođuje ciljanoj publici (11+), a ironijom lagano odmiče od nje, Novković je redateljski razigrao šetnjom kroz povijest i druženjem s ključnim znanstvenicima, humorističnim minijaturama i izletima iz radnje te simpatičnim animacijama. Na taj način nije stvorio besprijekorno popeglanu cjelinu visokog sjaja, već pomalo šlampavo i neuredno, ali živo izvedbeno tijelo koje je dobrim dijelom uspjelo zadržati pažnju mladih gledatelja na nimalo popularnoj temi – školskom gradivu.
Dobrim dijelom, no ne i u potpunosti jer predstava nije uspjela cijelim tijekom zadržati visoki ritam, a naglašeni padovi događali su se u trenucima kad je predavanje preuzimalo primat nad igrom. Ma koliko željeli vjerovati da su djeca u svojoj biti željna znanja, samo im ga treba dobro prezentirati i upakirati, ova predstava potvrđuje da su ipak željnija paketa koji darove, zabavu i igru (do)nose, a znanje se može prošvercati samo ako ga nisu svjesni – ne nametanjem, već umetanjem i omatanjem.
Trenuci „golih“ predavanja ipak su činili manji dio predstave čija glavnina se sastojala od zabavnih i na mjestima vrlo duhovitih Novkovićevih verbalnih i tjelesnih gegova, brzih i efikasnih transformacija, zgodno pretjerane mimike i gestike te silne energije kojom je uspio pridobiti vrlo zahtjevnu publiku. Iako nije uspjela pratiti Novkovićev visoki ritam, Nada Kovačević bila mu je dobra scenska partnerica i izvedbena opreka na čijim je krilima Novković još više letio.
Zaključno, predstava „Od atoma do stanice“ u potpunosti leži na leđima Siniše Novkovića koji je energijom, duhovitošću, igrom i šarmom uspio zavesti mlade gledatelje i navesti ih da se prepuste atomima, stanicama i kemijskim elementima.