HNK OSIJEK: "LUKAVA UDOVICA"
12.3.2018. 2:14:01h
„Priznajem da sam se poslužila lukavstvom...“
Predstava 'Lukava udovica' bila bi osjetno bolja kraćenjem teksta, podcrtanom vrckavošću ljupke udovice i dinamičnijim grofom Jankovićem
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Lukava udovica" / hnk-osijek.hr

 

Rosaura: „Eto sam sretno izvela do kraja sve što sam naumila.  Osigurala sam budućnost jednoj udovici i jednoj djevojci, a opasno je biti i jedno i drugo. Priznajem da sam se poslužila lukavstvom, ali kako moja lukavost nije nikada išla na račun poštenja i načela koja vladaju u kulturnom društvu, nadam se da ćete mi, ako ne pljeskati, a ono bar oprostiti i, tko zna, možda zavidjeti.“ posljednje su izgovorene riječi u komediji  „Lukava udovica“ (prikazana prvi puta u Modeni, 1748.) velikog talijanskog komediografa i kazališnog reformatora Carla Goldonija (1707.-1793.) u prijevodu Frana Čalea i objavljene u Dramskoj biblioteci Zagrebačkog dramskog kazališta (danas DK „Gavella“) u povodu premijere 1.3.1962.

Uobičajeno je da se likovi i uvjeti zbivanja u ovoj komediji  lokaliziraju pa je tako učinio (prilagodio) Davor Špišić za potrebe izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u režiji Želimira Mesarića (23.2.2018., osvrt na izvedbu 24.2.2018.): izmjenio je imena i nacionalnosti, premjestio radnju u secesijski Osijek oko poklada 1900. i nadopisao dva lika.

Pa krenimo od teksta! Udovica Rosaura postaje Sofija Katančić (Ivana Soldo Čabraja), evidentno Hrvatica, dok je njezina (originalno Francuskinja) sluškinja Žuža (Matea Grabić Ćaćić) Mađarica. Prosci su kod Goldonija navedeni imenima i nacionalnostima, dok u Špišićevoj verziji imaju i profesije: Spiridon M. (tačka) Stefanović (Ivan Ćaćić), bankar iz Beograda (milord Runebif, Englez), Istvan Hedervary (Vjekoslav Janković), petrolejski magnat (što je prilično duhovito i asocijativno) iz Budimpešte (monsieur Le Bleau, Francuz), Aron Elazar (Duško Modrinić), trgovac iz Sarajeva (don Alvaro de Castilla, Španjolac) i Kazimir Janković (Aljoša Čepl), grof iločki, prilično bankrotiran (conte di Bosco Nero, Talijan).

Dakle, očuvala se nacionalna Goldonijeva križaljka: kao što su udovica i njezin konačni izabranik Talijani, tako su ovdje Hrvati, te kao što su udovičina sluškinja i prosac kojeg  ona podupire Francuzi, tako su u prilagođenoj verziji Mađari. Dakako, osim sadržaja, jezik i gestikulacija pokazuju nacionalni identitet pojedinog prosca u čemu su najuspjeliji  odličan Ivan Ćaćić (njegovo bonvivanstvo podcrtano je i odjećom , kao i „kolima“ u kojima ga prevozi sluga) i vrlo učinkovit Vjekoslav Janković. Doduše u Jankovićevu slučaju  pretjerana briga za frizuricu i šminkicu (u originalu Francuz je pobornik mode) šalje drugačiju poruku jer ono što je logično za francusko bavljenje modom, za mađarske manire nije očekivano. Duško Modrinić svoga sefarda previše karikira, dok je Čeplov grof Janković toliko bljedunjavo izveden da se ne možemo načuditi ljupkoj (i ne baš siromašnoj) udovici da se odlučila za takvog... za takvog.

Dodavanje likova Mandice, vlasnice hotela Casino (upečatljiva Areta Ćurković) i nezaposlene  glumice Natalije (Antonija Pintarić) posve je suvišno (jer svo maskiranje udovica sama može odlično izvesti!) pa osim što se nepotrebno produžuje ionako predugo trajanje komedije, unose se elementi koji odvlače pažnju od bitnog u zbivanju.  S druge strane, ključna scena, kada maskirana udovica ispituje srca svojih prosaca i kada konačno prepoznajemo zašto je u naslovu nazvana „lukavom“ (do tada je proračunata  i zapravo licemjerna), traje relativno kratko i podijeljeno je  na dvije osobe (udovicu i glumicu), tako da više brinemo hoće li parovi uspjeti otplesati zadane korake (Vuk Ognjenović) u sada odjednom stješnjenom prostoru (inače krasne scenografije Miljenka Sekulića) pa nam maskerada postane marginalna.

Iako ima duhovitih replika poput „šejtan joj iz očiju viri“, „Mnogo lepo pevaš, ali te je loše za slušati“, „Moja namuljena portret“, „Gospoja od noćaske“, „Opa bato, magija“ (prilikom paljenja lampe), „Mađar se lako obrne“, „Hrvatska je uzor kako treba živjeti“ (što postoji u originalu  vezano uz Italiju, no, očekivano, u osječkom gledalištu izazvalo je doslovce „salvu smijeha“) i još čitav niz, ipak svi previše govore i  umrtvljuju zbivanja (tu je trebao možda intervenirati  redatelj).

Neobično je ponašanje sluškinje Žuže koja neprestance lupa slugu Pavu (Matija Kačan) po stražnjici, što podcrtava sterotip o „vatrenim Mađaricama“ i upravo to inzistiranje na (nacionalnim) sterotipima ograničava glumačke kreacije. No, to nije omelo izuzetno šarmantnog Matiju Kačana (glumački, što ste pomislili?) da punokrvno osmisli svojeg slugu dvojice gospodara (u originalu se zove Harlekin što ukazuje na Goldonijeve izvore u komediji dell'arte) i u tome uspijeva  na visokoj razini cijelo vrijeme. Antonio Jakupčević ujedinjuje dvojicu slugu (u originalu dvije osobe), Armin Ćatić (Sofijin djever), Mario Rade (Sofijin otac) i Dina Vojnović (Sofijina sestra Eleonora) nadopunjuju ovu galeriju likova.

Prelijepa Ivana Soldo Čabraja (osobito u prekrasnoj crnoj haljini) više je dekorativno ljudsko biće nego uvjerljiva udovica – budući da su njezini prosci (uglavnom) samouvjereni i poduzetni, njezina pasivnost ne funkcionira u okviru pretpostavke za zadani lik. Kada smo već kod odjeće (Danica Dedijer), nejasna mi je Eleonorina haljina – kao da je negdje skupila neke ostatke pa ih navukla na sebe – što se ne uklapa s ostalim haljinama, a niti muškim odijelima (već spomenuta duhovita, pomalo „gangsterska“ Spiridonova odjeća i posebice obuća). Također je neodgovarajuća Žužina haljina s umjetnim razgolićenim njedrima – udovica ne bi dozvolila da joj sluškinja hoda polurazvratno odjevena.

Osijek je na prijelazu stoljeća, u doba secesije (pogledajte kuće u Europskoj avenji) bio grad, dapače Grad. I tu je ključna odlična Sekulićeva scenografija „potpomognuta“ projekcijama, sfumatni pogled na volte iza poluprozirnih zastora (svijetlo Saša Mondecar) i violinistom (Kiril Naumov) koji prati udvaranje u ta davna, danas se čini romantična vremena. Glazbeni suradnik i skladatelj Igor Valeri vješto je uklapao starogradske pjesme u zbivanja (sva četvorica prosaca odlično su pjevali), ali je zato završna pjesma (snimljena) potpuno neshvatljiva – niti u duhu onog vremena, niti zvukovno prilagođena, niti prepoznatljiva svrha...

Predstava „Lukava udovica“ bila bi osjetno bolja kraćenjem teksta (nećemo sada izbaciti dopisane likove), podcrtanom vrckavošću ljupke udovice i dinamičnijim  grofom Jankovićem – nisu izrečene vječne istine da se vremenom ne bi mogla promijeniti cijela dinamika.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved