Njemački književnik Georg Büchner (1813.-1837.) tijekom svojeg kratkog života napisao je tri dramska teksta: „Dantonova smrt“ (1835.), „Leonce i Lena“ (1836.) i nedovršen fragmentarni zapis inspiriran istinitim događajem „Woyzeck“ (1837.). Upravo zato što je „ostala u zraku“, priča o vojnom brijaču Woyzecku koji se podvrgava čudnom liječničkom pokusu kako bi zaradio novaca za uzdržavanje svoje nezakonite žene i njihovog djeteta, te u nastupu ljubomore (ali i ogorčenja) nožem ubija nevjernu ženu, nudi mogućnosti dramaturzima i redateljima da interpretiraju ili „dopišu“ pojedine scene, posebice završetak.
Osim same priče, Büchner vrlo nadahnuto prikazuje nasilje: od činjenice da je muškarac u vojnom sustavu obespravljen do krajnosti i nemoćan usprotiviti se onima iznad sebe; da iako je voljan sudjelovati u bizarnom eksperimentu, ipak izvršava naloge protiv volje i zdravog razuma; da žena pristavši na erotsku igru gubi mogućnost prekida i prisiljena je surađivati; manipulacija dresiranim životinjama u cirkuskom šatoru također je vid nasilja...
Gledajući predstavu „Woyzeck“ u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca (12.1.2018., osvrt na izvedbu 6.2.2018.) u dramatizaciji Jelene Kovačić i režiji Anice Tomić, imala sam dojam da je „punija“ od ponuđenog književnog predloška. Doduše, radi se o nevelikom tekstu, ali njih su dvije uspjele svaku repliku „osnažiti“ vizualno i zvučno, što se prvenstveno odnosi na izvrsnu glazbenu potporu Nenada Kovačića „oslonjenu“ na tradicionalnu glazbu (uz glazbenike Nenada Kovačića i Jurja Borića, naglašeno je upečatljiv glas Lane Hosni). Scene se uglavnom nižu kao što su napisane, međutim u svakoj se propituje po neki motiv: u cirkusu je to propitivanje granica između izvođača i promatrača, odnosno motiva (pa se uključuje čuvena scena performansa čovjeka-majmuna iz Őstlundovog filma „Kvadrat“), scena Marie i djeteta pripada u socijalno i vjersko područje, dok je nadmoć liječnika i kapetana nad ubogim, bespomoćnim i siromašnim Woyzeckom svevremena i svugdje moguća primjena moći – iz obijesti, zloupotrebe položaja ili iskonske zloće. No lanac se nastavlja jer i od bespomoćnog Woyzecka postoje bespomoćnija bića – njegova voljena Marie, smušeni Karl (označen kao idiot) pa i dijete.
Scenografski (Anica Tomić i Dalibor Laginja) predstava je prilično oskudna: vrata, koljevka i fantastični dalekovodni stup (navodno, nekada je doista bio u upotrebi) čime nudi puno prostora za igru, kostimi su jednostavni i funkcionalni (Sandra Dekanić), a majstor svjetla Deni Šesnić je kao i uvijek vrhunski.
Dean Krivačić kao Woyzeck svojim licem prikazuje svu patnju ovoga svijeta pa nema potrebe za promjenama: on je čovjek koji trpi, kojega ponižavaju, koji govori samo zato jer su ga nešto pitali. Kada i postane aktivan (ubija Marie), čini to kao da je prisiljen, a ne kao da je sam odlučio. Njegove halucinacije su možda prirođene, a možda izazvane bezočnim eksperimentom u kojem on već tri mjeseca jede isključivo grašak pod liječničkim nadzorom.
U predstavi Doktor je postao Doktorica, koju zastrašujuće opakom čini fantastična Olivera Baljak (sama opisujući svoj lik na tragu nacističkog zločinca doktora Mengelea). Izvanredna mlada beogradska glumica Hana Selimović svoju Marie prikazuje kao pritajeno, no nedvojbeno erotsko biće – pomalo lakomislena, mada bez zle namjere, postaje žrtvom zlostavljanja i ubojstva. Dva naglašeno muška nasilna lika, Kapetan (Jasmin Mekić) i Tambourmajor (Dražen Mikulić) nameću se svojom vojnom hijerarhijom koja im omogućava bezgraničnu vlast. Odabirom Doktorice (umjesto Doktora) redateljica nam zapravo nudi Nasilje kao princip, neovisno o spolu – pozicija moći, od čovjeka koji bi u drugačijim uvjetima bio možda ljubazan, čak mio, izvlači ono najružnije i najgnjusnije – nema kazne ni odmazde za bilo koji njegov postupak. Karl (idot) u interpretaciji Leona Lučeva dodatna je potlačena figura, prije svega zato što ne prepoznaje zlo (njemu je to potpuno strano) pa ako ga ne uočava, teško se od njega brani. Margaretha (Anastazija Balaž) i Baba (Biljana Torić) dopunjavaju mozaik potlačenih likova, povremeno i same postajući zle.
Ono što razlikuje pojedine izvedbe „Woyzecka“ jest završetak, budući da ga autor nije stigao napisati. Kovačić i Tomić odabrale su Woyzecka učiniti masovnim ubojicom. Nakon što je nožem ubio Marie, on bezumno puca po svima (vrlo upečatljivo padanje odjeće, kao da se radi o ljudima), da bi ga u završnoj sceni Karl prigrlio u naručju (Pieta).
Riječka izvedba predstave „Woyzeck“ propituje odnose moći i nemoći, ali još više nasilja i mogućnosti da se ipak kaže – ne. Međutim, strah je vraški igrač i uglavnom uvijek pobjeđuje.