TEATAR &TD: "KAD TAD" I "PRIJEĐANJE VUBLIKE 150"
7.2.2018. 1:33:49h
Baš si nešto mislim...
U ovogodišnjoj, petoj ITD-ovoj Siječanjskoj akciji našle su se dvije predstave koje su mi na neki način bile istovremeno zanimljive i zbunjujuće: 'kad-tad' redateljice Marine Pejnović i 'Prijeđanje vublike 150' redatelja Ivana Penovića
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kad tad" / Damir Žižić

Once upon a time, odnosno jednom davno bilo je jedno nestvarno kazalište, kazalište kakvo bi se samo moglo odsanjati, nacrtati, ispričati u bajkama... Kao kad nešto nabrajate pa se ne možete sjetiti imena ili pojmova, onda samo kažete i tako dalje, i tako dalje, itd...

Na adresama Studentskog centra i Tehničkog muzeja „Nikola Tesla“ u  Savskoj cesti od 1936. su se održavale  gospodarske izložbe Zagrebačkog zbora. Po iseljenju, sada već Zagrebačkog velesajma, preko Save, prostori su se prenamijenili pa tako Talijanski paviljon, nakon dvogodišnjeg preuređenja 1962. postaje kazalište Teatar &TD.

Nakon Momira Lukšića koji je vodio teatar dvije sezone, dolazi Vjeran Zuppa i to se doba smatra vrhuncem avangardnog kazališnog života u Zagrebu (neću pogriješiti ako kažem u Hrvatskoj i Jugoslaviji). Nakon Zuppe dolazi Slobodan Šembera (1977/78.-1988./89.), nakon čega se, s puno kraćim ravnateljskim stažom nižu Gavran, Gotovac, Lukić i Mađarić. Bilo je tu još uvijek zanimljivih predstava i avangardnih poteza, ali zlatno doba se više nikada nije dostiglo.

Novim stoljećem, dapače milenijem, dolazi do novih kazališnih promišljanja, rastura se ansambl i novi obrazac pod nazivom „Kultura promjene“ (Nataša Rajković, 2004.) nudi mladim kazališnim snagama mogućnosti i prostora da se okušaju. Redaju se predstave, nerijetko malog broja izvedbi (po onoj doskočici o tri predstave: prva, zadnja i nikada više), ali se povremeno pojavljuju vrlo uspjele i tražene (FrljićMrzim istinu“, JelčićKo rukom odneseno“, gotovo sve Kurspahićeve, Božićeve ili Natalije Manojlović). Ipak, obično morate biti vrlo hitri da stignete pogledati predstavu jer se  rijetko odigra dovoljan broj puta (čak i kada je očito da je uspjela i da je publika želi gledati).

Takozvana Siječanjska akcija od 10.-31. 1. 2018. je petu godinu za redom ponudila po pristupačnim cijenama „maraton najboljih predstava Teatra &TD  tekuće i prošlih sezona“ (de gustibus). Među njima su i dvije koje su mi na neki način bile istovremeno zanimljive i zbunjujuće: „Kad tad“ redateljice Marine Pejnović (gledala premijeru 27.11.2017.) i „Prijeđanje vublike 150“ redatelja Ivana Penovića (15.1.2018.).

Moj prvi  osviješteni susret s Marinom Pejnović bila je njezina predstava „________“ po motivima priča Antuna Šoljana u dvorani F22 u veljači 2017. Iako hodanje po labirintu nije nešto što nisam nikada vidjela, cijela je situacija odlično funkcionirala. Predstava „Kad tad“ stisnuta u prostor SEK-a odmah je dala naznaku da se radi o klaustrofobičnoj situaciji, ne samo tjelesno, nego i mentalno.

Angažirajući tri izuzetne glumice Miju Biondić, Natašu Kopeč i Ivanu Krizmanić, redateljica je imala odličan glumački ansambl, pa iako je ono što smo gledali dramaturški šepalo (naslanjalo se na razgovore i zapažanja koja je Ida Jurjević bilježila radeći u svojoj cvjećarni), to do neke mjere nikoga nije opterećivalo. Čak i kada protagonistice  prostor popune obješenim predmetima (Igor Pauška), „ničim izazvane“ počinju neki razgovor ili postupak, one  su glumački toliko suverene, da čak i najzagriženiji tragač za smislom odmahne rukom i uživa u njihovoj glumi. Upravo ta  dvojnost bila je i kod mene: nisam mogla pohvatati sve elemente priče (sve mi se čini da je to bilo složeno po trenutačnom nadahnuću, a ne po smislu), ali sam upravo organski uživala u glumačkim izvedbama.

Redatelj Ivan Penović nagovorio je (nemam drugog izraza) šest odličnih mladih glumaca Roberta Budaka, Matiju Čigira, Domagoja Jankovića, Karla Mrkšu, Bernarda Tomića i Pavla Vrkljana da u igri oponašaju snimku njih samih na nekoj prijašnjoj predstavi – i to tako traje, i traje sa zakašnjenjem, i traje bez jasnog razloga, i traje... Povremeno se ta snimka izmjenjuje sa snimkama kako zajedno šeću zoološkim vrtom ili grobljem ili ispred MM centra (u kojem se predstava igra) i tako to traje… i vidimo Petera Handkea čiji su politički stavovi prema Miloševiću izazvali silna negodovanja i opet to traje...

Kada su napokon ugasili snimku i prepustili se igri, počela sam se zbilja smijati – sprdnja s televizijskim snimanjem (kamera je vatrogasni aparat, svjetlo lopata) koje ometa snimanoga (Karlo Mrkša u žutoj haljinici) izvrstan je primjer obožavanja „svete krave televizije“ (malo hinduskog ozračja). Onda  su se malo izvrjeđali uzajamno (možda je netko u publici doživio predstavu kao uvredu zdravom razumu, ali svaka vrata imaju kvaku s obje strane... što su neki gledatelji vrlo brzo iskoristili), pa su se još malo zabavljali, pa su nam poklonili napuhane pikačue (ja sam mojeg takvog nosila po tramvajima što nije izazvalo pretjerano čuđenje ) - ukratko, moglo je to bolje, jer je bilo potencijala.

Sve u svemu, krojačke škare u ruke i kad tad će vublika bit baš dobro izprijeđana. A krojači neka svi ostanu na broju.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved