16. EKN, 2. (KRITIČKI) DIO
Svi putevi vode u Rim
Možda bih mogla ustvrditi da mi prigodni rimski kazališni tjedan nije proširio vidike, ali to bi bilo pretjerano jer svaka od ovih predstava nudi, ako ništa drugo, uvid u neku kazališnu stvarnost kao poticaj za razmišljanje i razgovor
Objavljeno: 16.1.2018. 1:37:34
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hamletmachine" / Lucie Jansch

Dio kazališnog programa u sklopu 16. Europske kazališne nagrade u Rimu od 12.-17.12.2017. bio je i pregled aktualnih predstava na repertoaru Teatro di Roma pod nazivom „Povratci“ („Ritorni“) onih redatelja koji su svojedobno bili    dobitnici nagrada: Giorgio Barberio Corsetti (Europska nagrada za kazališnu stvarnost), Peter Stein i Robert Wilson (Europska kazališna nagrada).

Prva od tri takve predstave bila je ShakespearovKralj Lear“ u režiji Giorgia Barberia Corsettia s Enniom Fantastichiniem kao tumačem naslovne uloge (12.12.2017., Teatro Agentina). Na relativno praznoj sceni i u odjeći jarkih boja (Francesco Esposito) uz zanimljivu glazbu (Luca Nostro) pratimo osobnu Learovu dramu (nakon što je, pogrešno ocijenivši njihovo licemjerje kao istinsku ljubav, dvjema kćerima ostavio nasljeđe, a treću zanemario) povezanu s borbom za vlast.

Upravo zato što se radi o jednoj od najtmurnijih  Shakespearovih (kvazi)povijesnih drama, naglašeno groteskno djeluje živa odjeća protagonista, a scena osljepljivanja grofa od Gloucestera (Michele di Mauro) je doista zastrašujuća. Osim problema oko vlasti i „šikaniranja“ oca, sestre Goneril (Francesca Ciocchetti) i Regan (Sara Putignano) imaju  vlastitih ljubavnih teškoća, budući da su obje zaljubljene u  istog muškarca, Edmunda Gloucestera (Francesco Villano) – osim uzajamnog rivalstva muče ih i tipične ljubavne sumnje. Treća sestra Cordelia (Alice Giorldini) udata je za francuskog kralja i razbaštinjena napušta rodnu zemlju, da bi se vratila kao osvajačica odnosno pomagačica Learovom povratku na prijestolje, što završava kobno. Trosatna predstava prilično podrobno i na klasičan način prati sudbinu kralja Leara, tako da, uz izuzetak glazbe i prvotnog vizualnog  šoka, praktički nema ništa što bi ovu predstavu izdvojilo od korektnog i  profesionalnog kazališnog čina.

Neznatno kraćeg trajanja bila je druga predstava, Shakespeareov „Richard II.“ u režiji Petera Steina (14.12.2017., Teatro il Nazionale (Opera di Roma)) u kojoj glumica Maddalena Crippa fenomenalno utjelovljuje  ovog engleskog vladara „disfunkcionalne ličnosti“. Vladar koji je na tron došao kao desetogodišnji dječak (1377.) pretvorio se u opakog tiranina, a Shakespeareova drama prati njegove zadnje godine vlasti i života (1398.-1400.). Zašto se Stein odlučio supruzi dodijeliti ulogu kralja Richarda II. možemo samo nagađati – preokret u odnosu na Shakespeareovo doba, tvrdnja samog lika o vlastitoj podvojenosti između muškog i ženskog elementa ili spoznaja da se radi o zaista fantastičnoj interpretkinji...

Mada ne mogu reći da se radilo o nekim posebnim redateljskim zahvatima, ova predstava teče vrlo suvislo i uravnoteženo, scene se izmjenjuju ravnomjerno i bez odugovlačenja, vizualno je jednostavna i znakovita (ekonomična i učinkovita scena Ferdinanad Woegerbauera i funkcionalni kostimi  Anne Marie Heinreich), ljudski odnosi su jasni i prepoznatljivi i osobno sam baš uživala (na čuđenje mojih kolega/ica koji su predstavu smatrali dugom i dosadnom).

I treća predstava „Povratka“ (15.12.2017., Parco della Musica-Auditorium Sala Borgna)  bila je u „šekspirijanskom ozračju“ jer je u produkciji Accademia Nazionale d'Arte Drammatica Silvio d'Amico izvedena drama Heinera MülleraHamletmašina“ u režiji i intervenciji Roberta Wilsona. Kao i inače, Wilson stvara vizualno fascinantnu predstavu (scena i svjetlo; kostimi Micol Notarianni prema dizajnu William Ivey Long, šminka i frizure Manu Halligan) ne mareći previše za  „glumačku dušu“ pa tako uživamo u slikama ne opterećujući se potragom za smislom... A to ubrzo prestaje biti nadahnjujuće.

Možda bih mogla na kraju ustvrditi da mi prigodni rimski kazališni tjedan nije proširio vidike, ali to bi bilo pretjerano jer svaka od ovih predstava nudi, ako ništa drugo, uvid u neku kazališnu stvarnost kao  poticaj za razmišljanje i razgovor. A to je dragocjeno!