TEATAR TIRENA: "#generacija"
Razumije li Ninina mama jezik svoje kćeri?
Duhovitim tekstom, dinamičnom režijom i šarmantnom igrom, predstava '#generacija' možda (ipak) barem kod nekog od svojih mladih gledatelja potakne izbor prema stvarnosti na štetu virtualnosti
Objavljeno: 16.11.2017. 2:58:27
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"#generacija" / Promo - Teatar Tirena

Zagrebačka vila Tirena osvanula je 1997.godine u jednom podrumu nedaleko Bosanske ulice potpomognuta dramskom pedagoginjom Ines Škuflić Horvat i njezinim kolegicama. Baveći se dramskim grupama djece i mladih, vila se pretvarala u Teatar Tirena (danas sa sjedištem u Kačićevoj ulici) proširujući se na profesionalne predstave, biblioteku i interaktivno kazalište (ah, kolika sam jutra s njima bauljala po razredima).

Biti Tirenjanin lijepo je, ali dosta naporno“ rekla mi je Ines uoči obilježavanja dvadesete obljetnice Teatra Tirena premijernom izvedbom predstave „#generacija“ u zagrebačkom kazalištu Mala scena (5.10.2017.). Najbolje od svega je da je odgojila nasljednike, među kojima je svakako najčvršći stup njezina kćer, darovita spisateljica Nina Horvat (1989.), čijim je najnovijim tekstom („#generacija“) u režiji Tine Hofman, te  izvedbi Nikoline Ljuboja i Ivana Bošnjaka uz glazbenu podršku Darka Horvata započelo obilježavanje ove obljetnice.

Nina Horvat svojim tekstovima često reagira na stvarnost koja nas okružuje pa je bilo očekivano da se pozabavi komunikacijom mladih ljudi pod utjecajem tehnologije – radije se dopisuju putem interneta (posebice omiljene društvene mreže) nego da se vide „ u živo“. Posljedica „brze izmjene“ su ne samo, „običnim“ ljudima nerazumljive skraćenice, već i brojni emotikoni (smajlići, tužnići....) ili uključivanje raznih aplikacija (za pronalaženje kućnih ljubimaca ili prijatelja).

Budući da se radi o vizualnim oznakama, dvoje glumaca je moralo na najrazličitije načine dočarati taj svijet: moram priznati, da mi je trebalo malo vremena da se u to uključim („Meni ti to nije uopće bilo smiješno u početku, a sva su se  djeca na probi valjala od smijeha“ prošaptala mi je Ines ). Osobno sam, s razumijevanjem, živnula kada se kompjuter beskonačno dugo ažurirao (pri tome gledamo kako Iskrin (Ljuboja) kompjuter Božo (Bošnjak) uživa u čaši vina) – čak smo i mi „staromodni“ pomalo opsjednuti brzinom...

Dok tako pratimo duhovito interpretiran tekst u kojem glavna junakinja komunicira putem interneta s roditeljima i najboljim prijateljima, te se upušta u ostvarivanje novih aplikacija, doista se moramo pitati, koliko se žargon današnjeg mladog naraštaja razlikuje, ne samo od onog njihovih roditelja, već i onih nešto starijih, čija opsjednutost tehnologijom nije uzela maha. Dovodeći Iskrin život do apsurda (sve se saznaje isključivo on line: „Nitko ne prekida vezu u živo, pošalješ poruku“), Nina Horvat ipak ne može prihvatiti svijet na razini virtualnog. Iskra sve isključuje i silazi (nakon više od dva tjedna) iz stana da bi se „u živo“ srela sa svojim prijateljima...

Duhovitim tekstom, dinamičnom režijom i šarmantnom igrom, predstava „#generacija“ možda (ipak) barem kod nekog od svojih mladih gledatelja potakne izbor prema stvarnosti na štetu virtualnosti.