Na 32. Gavellinim večerima HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke gostovalo je (14.10.2017.) s Moliereovom komedijom „Mizantrop“ (24.5.2017.) u režiji Igora Vuka Torbice. Moliere (1622.-1673.) je volio pisati o pojedinim tipovima ljudi ironizirajući društvo u kojem je živio pa je nerijetko imao problema. Ali, kada ste komediograf i secirate pojave oko sebe, očekujete nevolje, a ako one izostanu, znači da niste dobro gađali.
U komediji „Mizantrop“ (1666.) središnja figura je Alceste, čovjek koji beskompromisno govori istinu, čak i onda kada ga nitko ništa ne pita – prema nekim pokazateljima proizlazi da je on svojevrsni autorov alter ego. Pojam „mizantrop“ podrazumijeva čovjeka koji mrzi druge ljude zbog čega postaje nedruštven, a vremenom i izoliran od okoline. Moliereov lik ne izbjegava druge ljude, štoviše zaljubljen je u Celimene, ali ne može odoljeti da svakome ne kaže što misli o njemu i to na uvredljiv način. Prateći njegovo ponašanje, imamo dojam da se pod svaku cijenu sa svima želi posvađati, na što ukazuje i redatelj Torbica interpretirajući podnaslov kao „onaj koji voli svađu“.
Krupan i „šlampavo“ odjeven (Manuela Paladin Šabanović) Jerko Marić kao Alceste prava je suprotnost ostalim članovima društva (skladnog ponašanja i ukusno odjevenih) i dok u početku odobravamo njegovu iskrenost dok ismijava Oronteovu (Jasmin Mekić) pjesmu, vremenom nam počinje ići na živce njegovo „pravedno“ uplitanje u međuljudske odnose.
Sasvim je prihvatljivo da on komentira svoje sugrađane (čak i kada zbog toga biva pozvan na sud, jer smo svjedoci brojnih tužbi zbog „duševnih boli“ i nakaradnih presuda), ali postaje pomalo zamorno njegovo inzistiranje na istini, kako bi „raskrinkao“ licimjerje i time unio neprijateljstvo među ljude. Naime, odjednom Alceste prestaje biti tražitelj istine i postaje razaratelj društva – njegove „intervencije“ unose nelagodu i ne doprinose poboljšanju ičega.
Izvrsna scena kada Alceste prepričava Celimeninim (Katarina Bistrović Darvaš) gostima markizima Acasteu (Dražen Mikulić) i Clitandreu (Davor Jureško) njezino istinsko (negativno) mišljenje o njima, pri čemu ona sve dublje tone u sram i očaj, pokazuje prvenstveno njegov sadistički karakter, a ne njegovu težnju istini i pravednosti. Čini mi se da je upravo ta scena novo i drugačije redateljsko promišljanje ove Molierove komedije, odnosno samog Alcestea.
Sartre je rekao: „Pakao, to su drugi“, ali nemojmo zaboraviti da smo mi svima (osim sebi) „oni drugi“, dakle pakao. Alceste odlazi „zgađen nad ljudima“, ali njegov odlazak jednako tako možemo promatrati kao društvenu odbačenost. Budući da je predstava složena od niza scena kroz koje možemo pratiti Alcesteovo ponašanje, neke manje epizode bile su mi zanimljivi pokazatelji Molierove osude društvenog licimjerja: uzajamno predbacivanje Celimene i njezine prijateljice Arsinoe (izvrsna Olivera Baljak) zbog načina života, promjenjiv odnos Alcestovog prijatelja Philintea (odlično iznijansiran Leon Lučev) prema Alcesteu ili čudna privrženost Eliante (Marija Tadić) Alcesteu.
Čini mi se da je najveća vrijednost riječke predstave „Mizantrop“ u ambivalentnom redateljskom pristupu glavnom liku kroz kojeg propituje pojmove poput licemjerja, istine i održivog društvenog ponašanja.