Suradnja Kazališne družine Pinklec (Čakovec) i Teatra Poco Loco (Zagreb) dovela je do nove predstave „Superjunaci“ (kritiku Igora Tretinjaka pročitajte ovdje) u kojoj ova dva nezavisna kazališta „nastavljaju istraživati nove kazališne oblike i teme važne za mladu publiku“ (kako piše na pratećoj razglednici-programu), ali i do dvije premijere, pa se ovaj osvrt odnosi na onu u Centru za kulturu Čakovec (3.9.2017.).
Opisana kao dramsko-plesna, ova je predstava autorski projekt Rakhala Herrera (idejni autor predstave i glazbe), što uključuje da je on također scenograf, oblikovatelj svjetla i koreograf uz Damiana Cortesa Albertia, dok je redateljica Renata Carola Gatica. Temeljna ideja je sukob Dobrih predvođenih Kozmosom (Jurica Marčec, Karolina Horvat, Maja Kovač) i Zlih predvođenih Kobrom (Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Dunja Fajdić, ujedno dramaturginja) oko održanja odnosno uništenja umjetnosti. Naime, dvojica predvodnika nekada su bilo jedno biće-Govinda, a objašnjenje Zlih zašto žele uništiti umjetnost jest njezina beskorisnost (kasnije se otkrije da su razlozi prilično privatne naravi).
Izvrsni kostimi (Hana Letica) svojim bojama precizno dočaravaju svjetlost i tamu, dok im kroj nedvojbeno asocira na akcijske filmove temeljene na stripu. Iako se kroz sadržaj (sugestivan glas Deana Krivačića) priče provlače elementi filozofije (Indija) u su-životu ili ne-životu s pop kulturom, odjeci fantastike (Lepeza vremena), raznolike glazbene kulise i energična koreografija, predstava ponavljanjem koreografiranih borbi gubi na intenzitetu, a rascjepkanošću govornog dijela na protočnosti priče odnosno ideje. Proizlazi da smo više zadivljeni odličnim izvođačima i njihovom doista upečatljivom plesnom izdržljivošću i preciznošću (zgodna je ideja da su sve replike snimljene (osim jedne pjesmice), a oni vrlo vješto simuliraju govor), ali napokon se umorimo gledajući to silno kretanje (kao što sam napomenula, uz male varijacije sve se ponavlja i sasvim je svejedno bore li se dva ili šest suprotstavljenih ratnika).
Kao što mi nije nikada bilo posve jasno (osim što je pokretno) zašto se ekraniziraju stripovi bez transformacije iz jednog (strip) u drugi medij (film), tako mi nije sasvim jasan razlog za ovu predstavu. Iako se slažem sa završnom izjavom da “umjetnost spašava život“, bojim se da će pretjerani entuzijazam, ponavljam - doista odličnih izvođača, možda nekoga stajati glave (ili barem noge).