Drugo ovosezonsko inozemno plesno gostovanje na sceni zagrebačkoga HNK održala je 30. ožujka 2017. finska trupa Tero Saarinen Company, utemeljena 1996. od strane plesača i koreografa Tera Saarinena, kojem je osnovna nit vodilja pritom bila plesom promicati temeljne ljudske vrijednosti i humani pogled na svijet. Zagrebačko gostovanje s predstavom "Morphed" (kritiku Olge Vujović pročitajtte ovdje), nastalom 2014., autor nije potkrijepio programskom knjižicom pa je glas službenog prevoditelja izostao; a s njime i ikakve jasne relacije ovog djela sa spomenutom niti vodiljom, kao i njegova pojašnjena značenja, koja se ne čine ni mnogima ni slojevitima; prije tek prozaičnima i (nimalo poetski) nedorečenima.
Minimalističku i u okviru sveukupnih zbivanja također ni po čemu značenjsku scenografiju Mikkija Kunttua čini bijela, siva ili crna pozadina, koju s njezine stražnje i bočnih strana uokviruje nekoliko redova viseće užadi. Isti suautor potpisuje i osvjetljenje – osjetno efektnije – sa čestim promjenama i mnogobrojnim nijansama, koje najavljuju, odnosno prate svaku promjenu događanja.
Glazbeno pak tkivo Esaa-Pekkaa Salonena u vidu Koncertne etide za solo rog, Stranih tijela i Violinskoga koncerta, iako mjestimice teško prohodno, još uvijek je instrumentalno i ritmički prilično dinamično i šaroliko, te na svoj način melodiozno, a koreografski – barem potencijalno – vrlo inspirativno.
Međutim, Saarinen ovaj potencijal ne samo da nije umio iskoristiti, već se s njim u idejnom, režijskom i ekspresivnom smislu uspio gotovo posve mimoići. Tehnici sedmorice odabranih plesača teško je išta konkretno zamjeriti, iako najmanje zbog neupitne umješnosti. Koreografija se, naime, pretežitim dijelom zasniva na statičnim, hodajućim i trčećim solo ili zajedničkim dionicama, vrlo izražajnim u tjelesnoj napetosti i plastičnosti, no koje puno više podsjećaju na tipične muške uličarske agresivne, pa zatim ubrzo pomirljive interakcije (s vremena na vrijeme pridružuju im se i meditativne egzistencijalne faze), nego na ritmičke sukcesivne pokrete koji bi – shvaćeni u najširem smislu – barem podsjećali na plesne. Bez obzira dolazi li u obliku konvencionalnih odabira sola, dueta, trija ili cijelog ansambla, prikazana plesna struktura puno je bliža isječcima iz kakvog performansa ili (koreo)drame, nego samostalne plesne cjeline. Preciznije, ova je suvremena plesna predstava toliko suvremena, da uopće nije plesna.
Ovakav dojam dodatno naglašava izvođački kadar koji kako svojom pojavom (većina), tako i crno-bijelim casual kostimima (Teemu Muurimäki),te iskazanim plesačkim levelom, daleko više nalikuje dečkima iz susjedstva nego profesionalnim plesačima; baš kao što je i njihova scenska akcija puno više nalik stereotipno prikazanima muškim obračunima nego uvjerljivo ispričanoj i zaokruženoj priči, odnosno makar naslutivoj simbolici i/ili poruci, kao neizostavnim dijelovima koherentne plesne cjeline.
Generalni je stoga dojam kako bi ovakva predstava mogla pronaći svoje mjesto unutar, primjerice, Tjedna suvremenog plesa, no za izdvojeno gostovanje (suvišno je i reći koliko rijetko, te utoliko poželjnije) na daskama najvećega nacionalnog teatra, naprosto nema potrebnu težinu. Bombastične najave kako je riječ o Trupi koja je nastupila u četrdesetak zemalja na šest kontinenata pokazale su se, nažalost, puno boljim indikatorom menadžerskih nego umjetničkih kvaliteta njezinog voditelja. Stoga je olako ustupanje inače teško dostupnih slobodnih Kazališnih termina naslovima poput ovoga (i to u vrijeme kada su tjednima unaprijed bile rasprodane ulaznice za novo "Labuđe jezero"), poprilično podcjenjivanje publike, te u okviru inače vrlo solidnoga ovosezonskog repertoara nepotrebni korak unazad.
Saarinen je ovim gostovanjem možda dobio još jedan dokaz – iako, samo kvantitativni – u prilog svojoj planetarnoj popularnosti, no na hrvatskome plesnom tlu njegov "Morphed" nije ni približno odjeknuo jačinom interkontinentalno dosegnutih rezonancija, naprotiv: preobrazio se tek u statistički podatak o inozemnim gostovanjima – i ništa više.