Hrvatsko narodno kazalište „Ivana pl. Zajca“ iz Rijeke jednakim marom skrbi za operne, plesne i dramske (Hrvatska i Talijanska drama) predstave namijenjene odraslima, kao i o predstavama za mlađe naraštaje. Njihova posljednja predstava (premijera 11. 2. 2017. u HKD-u na Sušaku) za mladu publiku (ali i nama velikima je bila užitak 15. 2. 2017.) temelji se na poznatom romanu francuskog književnika Julesa Vernea (1828.-1905.) „Put oko svijeta u 80 dana“ (1873.) u režiji Matjaža Pograjca, dramatizaciji i adaptaciji Blažke Mueller Pograjc i koreografiji Branka Potočana.
Priča ovog pustolovnog romana dobro je poznata: nakon oklade da će obići svijet u 80 dana, hladnokrvni engleski džentlmen Phileas Fogg u pratnji svog francuskog sluge Jeana Passepartouta započinje putovanje kojim iz Londona dolazi do Sueza (Egipat), prelazi u Bombay i Calcuttu (Indija), preko Hong Konga do Yokohame (Japan), a potom kroz San Francisco i New York (Sjedinjene Amaričke Države) natrag do Liverpoola i Londona - u klub „Reform“ u kojem je sklopljena oklada. Fogga ne može ništa izbaciti iz ravnoteže: niti nepostojanje tračnica (ništa lakše nego preskočiti provaliju), niti katastrofalna oluja, niti kupnja preskupog slona, niti let balonom... Bez obzira na prepreke i neočekivane događaje koji ga usporavaju, on će bez kolebanja zastati kako bi spasio mladu Indijku osuđenu na lomaču. Njegova mirnoća i prividna bešćutnost zapravo kriju dobrog i iznad svega poštenog čovjeka, uvjerenog da će ga čestitost očuvati od zla.
Usporedno s pričom o putovanju, pratimo priču o potrazi za pljačkašem banke, neobično nalik samom Foggu, zbog čega ga prati detektiv. Završetak romana je poznat: iako uvjeren da je izgubio okladu (što također mirno prihvaća), Fogg je ipak pobjednik (nije uračunavao vremenske zone), ženi se lijepom Indijkom i nastavlja miran život uz odanog Passepartouta. Roman završava rečenicama: “U tom pothvatu ekscentrični je džentlmen pokazao sve svoje vrline, hladnokrvnost i točnost. A onda? Što je dobio tim putovanjem? Što je donio s puta? Netko će reći ništa! Ništa, osim mile žene, kojoj je zahvalan da se osjeća najsretnijim čovjekom, na svijetu! Doista, nije li i za manje od toga vrijedno izvršiti put oko svijeta?“
Valja reći da je u adaptaciji i dramatizaciji romana došlo do određenih malih promjena (u romanu nema balona, detektiv Fix je postao detektivka i uključena je Passepartoutova majka kojoj sin telefonski prepričava dogodovštine), no nimalo nije narušen duh romana. Prolazak kroz pojedinu zemlju prikazan je plesom i izvrsnom glazbom (Davor Herceg), a moja jedina mala zamjerka tako osmišljenom duhu putovanja jesu predugi plesni dijelovi. Protjecanje vremena kao i pojedine vizure prikazane su projekcijama (Luka Dekleva), scenu čini pokretna valjkasta forma na tri kata (Tomaž Štrucl), glumci su odjeveni tako da lako mijenjaju odjeću budući da neki glume nekoliko likova (kostimi Sandra Dekanić), a razno-razne vratolomne scene poput prelijetanje vlaka iznad provalije, probijanja slona kroz prašumu ili leta balonom dočaravaju lutke i makete (Barbara Stupica i Barbara Bulatović) uvećane putem kamere.
Glumci puni energije optrčavaju spomenutu formu, da bi zastali na određeni dan i odigrali zadanu scenu. Iako je Fogg (Jurica Marčec) pokretač putovanja, ključni lik je njegov sluga Passepartout, izvanredno duhovit, snalažljiv i razigran Jerko Marčić. Njegovi telefonski razgovori s majkom, fantastičnim Nikolom Nedićem (njegova gluma, ples i pjevanje meni su istinsko otkriće) najduhovitiji su dijelovi predstave. Usput, čitajući ponovo ovaj Verneov roman u zreloj dobi, shvatila sam da se autor na pomalo podsmješljiv način poigrava karakteristikama Engleza i Francuza, a imena glavnih junaka to i pokazuju: da se Fogg piše jednim „g“ značio bi „magla“ (a možemo samo slutiti što Francuzi u suncem okupanoj domovini misle o engleskom, posebice londonskom vremenu), dok ime Passepartout (paspartu je naziv za kartonski obrub oko slike) znači višenamjenski ključ... Detektivku Fix glumi Anastazija Balaž (ako se ne varam, ona je postala par s vjernim Foggovim slugom), lijepa indijska princeza je Nika Ivančić, a Jelena Lopatić vrlo umješno pokazuje najrazličitije preobrazbe.
Bilo bi nepravedno prema ovoj razigranoj i šarmantnoj predstavi ne spomenuti završnu rečenicu koju izgovara Fogg: „Ljubav - to je najveće putovanje.“ A ni dobra kazališna predstava nije manje zahtjevan pothvat.