Opera Giuseppea Verdia (1813.-1901.) „Otello“ na libreto Arriga Boita prema istoimenoj tragediji Williama Shakespearea praizvedbu je imala u milanskom kazalištu Teatro alla Scala 5. veljače 1887., a najnovije hrvatske premijere u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu „Ivana pl. Zajca“ (nekada nazvanom prema Verdiju) 28. siječnja i 1.veljače 2017. u dvije djelomice različite podjela.
Priča je to o maurskom hrabrom vojskovođi u službi Mletačke republike koji se ženi mladom Venecijankom Desdemonom, a onda pod utjecajem opakih intriga svojeg zastavnika Jaga, zaslijepljen ljubomorom ubija voljenu ženu, ne dopustivši joj da opovrgne lažne optužbe. Mada je engleski dramatičar svoju tragediju naslovio Othello, pravi pokretač zbivanja je Jago, koji sam za sebe tvrdi da je oličenje zla.
Redatelj-dramaturg spomenute predstave u riječkom kazalištu jest Marin Blažević (1972.), rasni kazališni čovjek bogate profesionalne biografije: od prvih ranih kritičkih zapisa preko dramaturgija, teatroloških knjiga i predavačkog staža na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji u Zagrebu (i gost-predavač u Americi) do povratka u Rijeku kao ravantelj Opere HNK „Ivana pl. Zajca“ te stjecajem okolnosti v.d.intendant, a potom od početka 2017. i intendant riječkog kazališta.
Iako je njegova suradnja s redateljem Oliverom Frljićem već uključivala nekoliko opernih predstava (2008. kada je bio umjetnički voditelj zagrebačkog Teatra ITD zanimljiva dvostruka operno-dramska predstava „Didona i Eneja“ / “Smrt u Veneciji“, „Julije Cezar u Egiptu“ u riječkom HNK), Verdijev „Otello“ je njegova prva samostalna režija - dramaturgija.
Operni libreto preskače venecijansku epizodu povezivanja Otella i Desdemone i počinje olujom kroz koju plovi Otellov brod prema jednoj ciparsko luci. Ugođaj dramatičnosti dočaravaju fascinantne projekcije uzburkanog mora i broda koji se bori s valovima (oblikovatelji svjetla i scene Dalibor Fugošić i Alan Vukelić), izvanredan orkestar HNK „Ivana pl. Zajca“ pod ravnanjem nenadmašnog dirigenta Villa Matvejeffa, sjajan zbor Opere HNK „Ivana pl. Zajca“ čiji su se članovi poput furija uzdigli iz prvih redova parketa kako bi oblikovali prizor kakav se malo kada susreće na hrvatskim pozornicama.
Mada su solisti izuzetno važni u svakoj izvedbi, valja reći da bez dobrog zbora i orkestra malo se što može učiniti... A riječko se kazalište doista može pohvaliti vrsnim glazbenicima te je njihov izlazak iz „rupe“ na pozornicu (što do sada nikada nisam vidjela i zato svaka čast i Matvejeffu i Blaževiću) na kraju predstave izazvao burno odobravanje.
Uz operni ansambl, u predstavi su sudjelovali i članovi Baleta (koreografija i scenski pokret Selme Banich), a odlično režiran naklon uz ispisana imena na monitoru zaslužuje svaku pohvalu. Također je bio sjajan nastup Dječjeg zbora „Toretta“ i Djevojačkog zbora PZM „Josip Kaplan“ u svojevrsnoj odi ljubavi...
Scenografije u klasičnom smislu nema, već su sve situacije osmišljene svjetlom, tako da raspored reflektora čini svojevrsnu rešetku (nesumnjivo simbol duševnih muka koje prolazi nesretni Otello). Maštovito skrojeni muški kostimi su crni (Sandra Dekanić), a jedina boja je crvena Desdemonina haljina (i kasnije bijeli ogrtač): boja ljubavi, no i naznaka nasilnog kraja.
Predstava o kojoj pišem je prva premijerna izvedba (28.1.2017.) u kojoj su nastupili Luis Chapa (Otello), Anamarija Knego (Desdemona), Giorgio Surian (Jago), Olga Kaminska (Emilija), Marko Fortunato (Cassio), Sergej Kiselev (Roderigo) te Slavko Sekulić i Dario Bercich kao Lodovico i Montano. Kako je općeprihvaćeno da je Jago presudna ličnost u ovoj drami, počnimo s bas-baritonom Giorgiom Surianom. Budući da se Blažević potrudio oko dramskih komponenata pojedinih uloga, to se podjednako očitovalo u pjevačkom i glumačkom izrazu. Svjestan da je u Otellu izazvao nemir, Jago (Surian) se zločesto cereka, a scena u kojoj razgovara s Cassiom o bezazlenim stvarima , ali tako da je Otello uvjeren da se radi o njegovoj ugroženoj muškoj časti, doista predstavlja mali dragulj glumačkog umijeća (Surianovo je pjevanje, dakako, neupitno). Osim toga, već toliko puta hvaljen dirigent Matvejeff i orkestar riječke Opere su omogućili svojim iznijansiranim sviranjem da se čuje i prepozna (ili razumije, ukoliko znate talijanski) svaka otpjevana riječ (što primjerice nije bilo na zagrebačkoj izvedbi „Don Pasqualea“- ili da skratim: Matvejeff zna, a Šego ...).
Sopranistica Anamarija Knego donijela je svoju Desdemonu punu nježnosti i ljubavi, a njezina interpretacija arije „Ave Maria“ nikoga nije ostavila ravnodušnim. I napokon tenor Luis Chapa, gost na brojnim svjetskim pozornicama, dobro je poznat riječkoj publici, budući da je već nastupao na ovoj pozornici – njegov je Otello relativno suzdržan, kakvim su ga osmislili skladatelj i dodatno redatelj.
Verdijev „Otello“ nije opera u kojoj iskače pojedina arija, koja se onda očekuje na prigodnim koncertima - to je skladna, homogena i melodiozna opera, čija ljepota dolazi do izražaja kada se njome bave znalci. A to se svakako dogodilo u Rijeci na prvoj premijernoj izvedbi, a tvrde mi ljudi kojima vjerujem i na drugoj.