Organizator ovog odlično obavljenog posla je Kazalište lutaka Ljubljana, u kojem je Ajda Rooss umjetnička voditeljica repertoara, a ovogodišnji festival „Lutke“ jest njezina treća autorska koncepcija.
Ukratko, ona obilazi međunarodne festivale ili dolazi na poziv, procjenjuje i bira predstave, smišlja program koji bi udovoljio potrebama malih i velikih, struke ili „običnih“ ljubitelja lutkarske umjetnosti. U samoj zgradi LGL-a na Krekovom trgu postoji niz prostora za izvedbe: Velika pozornica, Mala pozornica, Pozornica pod zvijezdama, Šentjakobska pozornica i Tunel LGL, dok su još korišteni nedaleki izvedbeni prostori poput Stare mjesne elektrane, Kulturnice LGL i Kazališta dvorac u kojima su se od jutra do kasno u noć izmjenjivale predstave.
Osim kazališnog djela, na Festivalu se moglo sudjelovati u uličnim akcijama (zabavni prizori u ogromnim glavama projekta „Prostor u glavi“ nizozemskog Electric Circusa ili „Azil“ također nizozemskog Baboka), slušati predavanja i sudjelovati u radionicama, obilaziti LGL i Muzej lutaka, saznati o velikanima kazališta lutaka iz prošlosti, uživati u koncertima...
Najniža dobna granica za posjet nekoj predstavi bila je godina dana - predstava LGL-a „Svjetlo, grah i pero“ u režiji Katje Povše i likovnoj zamisli Špele Trobec sastoji se od primjerenih zvukova i glazbe kojima se maloj djeci priča o nečemu što bismo mogli prepoznati kao „Kraljevnu na zrnu graška“. Što su djeca vidjela i prepoznala, teško je precizno reći, ali da su pomno pratila, pokazuje da su autori napravili dobar posao. Ja imam samo malo više godina. Imam otprilike dvije godine jer je za mene najuzbudljivija, najšarmantnija i najpametnija, ukratko predstava po mojoj mjeri (mojoj dječjoj mjeri) bila „Medvjed i mali“ (Goose the Bear) s repertoara LGL-a.
Prema slikovnici Katje Gehrmann i likovnom oblikovanju Donne Wilson, priču o guščiću i medvjedu režirala je Ivana Djilas, a izvode je Maja Kunšič, Urška Hlebec i Iztok Lužar. Šuma i životinje oblikovani su od tekstila u toplim bojama, a glumci su odjeveni u odjeću s uzorcima koji su nekada bile moderni za zimske veste. Priča prati guščića koji,izlegavši se iz jajeta, zaključuje da mu je medvjed mama, jer je baš njega prvoga ugledao. Medvjed mu nizom primjera pokušava objasniti da se razlikuju i da je guščić mali, a medvjed je medvjed. Međutim, proizlazi, da sve što može medvjed, može i mali - dakle, i on je medvjed. Iako medvjed logičnim dokazima, pokazuje njihovu različitost, postaje jasno, da se njih dvojica odlično slažu i da ne postoji nikakva zapreka da se nastave družiti. Vrhunac je trenutak kada medvjed sebi natakne kljun, a malome uši... no, to im ne treba, jer su oni zajedno, medvjed i mali. Ljupkost i perfekcija izvedbe pomoću lutaka koje nisu naročito spretne za animaciju, izvrsna vizaulna usklađenost, humana i nenametljiva poruka o jednakosti različitog čini ovu predstavu kandidatom za dugi život na pozornici.
Predstavi "Medvjed i mali" uz bok svakako ide predstava LGL-a „Patka, smrt i tulipan“ namijenjena ipak nešto starijem, ali još uvijek dječjem uzrastu (od pet godina) i koja se bavi smrću. Temeljena na istoimenoj slikovnici njemačkog autora Wolfa Erlbrucha u režiji Fabrizia Montecchia i izvedbi Asje Kahrimanović i Martine Maurič Lazar (zamijenila je Poloncu Kores), sa sjajanom glazbom Mitje Vrhovnika Smrekara i u tehnici kazališta sjena, predstava priča o prijateljstvu između patke i smrti. Iako svi znamo kako takvo druženje može (i hoće) završiti, mudra postupnost i fascinantna likovnost, daje ovoj predstavi odlike malog remek djela.
O različitosti koja je to samo uvjetno, bavi se i predstava „Mali plavi i mali žuti“ Kazališta lutaka Maribor (LGM, također za one od pet godina i više) temeljena na slikovnici Lea Lionnija. Miha Golob je redatelj i autor likovnog oblikovanja, a izvođači su Miha Bezeljak i Anže Zevnik. Dakle, mali plavi i mali žuti su dugogodišnji nerazdvojni prijatelji, ali jednog se dana nešto dogodi i oni pozelene (kombinacija plave i žute boje). Njihovi ih ukućani ne prepoznaju i nastaju problemi. Vrlo duhovita tehnološka kombinacija svjetala i magneta, daje ovoj ozbiljnoj priči lakoću, čime se djeca lakše uključuju u predstavu.
Za djecu je bilo još nekoliko predstava, no spomenut ću još samo „Praznoglavca“ belgijske skupine Tuning People & Kinderenvandevilla u režiji Jef Van Gestela jer je izazvala naglašeno različite reakcije. Priča o čovjeku s velikom bijelom glavom koji ždere sve (uključivši i prljave dječje pelene), a da za to nema nikakavog obrazloženja, osim da je blentav, meni nije baš...
No, zanimljiva je primjedba stalnog posjetitelja ovog Festivala, koji je, čini mi se, vrlo točno ustvrdio, da niti jedna predstava nije prošla bez reakcija – ili se svidjela ili nije. A to je zaista istinski kompliment Ajdi Rooss, jer nema strašnije situacije u kazalištu, nego kada vam je, nakon odgledane predstave – svejedno.