Kada su 2010. godine članovi Kazališta lutaka Maribor iz skučenih prostorija iza gradske vijećnice (Rotovža) odselili u prostrani prostor preuređenog Minoritskog samostana na obali Drave, vjerojatno su zaključili da se dobrota (ipak) nagrađuje. Oni su i u otežanim prilikama održavali vrlo visoku razinu svojih predstava, ali dobivši prave uvjete za rad i pokazivanje, mogli su se dodatno „razmahati“.
Samostan Male braće (minorita) utemeljen je u 13. stoljeću, potom je carskim ukazom ukinut i pretvoren u vojarnu (1784. - 1927.), a potom je čekao bolja vremena. I dočekao ih: postao je hram lutkarske umjetnosti. Nakon pet godina, kao novo prizorište pridružila mu se uređena jednobrodna barokizirana minoritska crkva. Svojom visinom, nesumnjivo naslijeđenom iz gotičkog doba, postala je sjajnim prostorom za visoke scenografije, poput jedara u predstavi „Pirat i Mjesec“ ("Pirat in Luna") premijerno izvedene 3. ožujka 2016. (osvrt na izvedbu 13. travnja 2016.) u režiji Tina Grabnara (1992.).
Priču o pohlepnom Piratu, koji uspijeva ugrabiti sve što vidi (lađe s konjima, knjigama i pticama) osim Mjeseca, preuzeli su iz slikovnice književnika Dennisa Haseleya „Pirat koji je pokušao uhvatiti Mjesec“ te dodali pjesme Bine Štampe Žmavc. Darka Erdelji uobličila je scenografiju tako da nalikuje brodu pa sjedeći na klupicama svi plovimo s opakim piratom (samostalni morski pljačkaš, za razliku od gusara kojeg je unajmila neka država).
Na samom početku predstave, zahvaljujući izvrsnim svjetlosnim instalacijama, imamo osjećaj da smo sami u zvjezdanoj noći, sami u cijelom svemiru. No tada agresivna raketa kreće u osvajanje Mjeseca (Elena Volpi osvjetljava svoje lice i potiljak, simulirajući sjajni Zemljin prirodni satelit). U sredini „broda“ nalazi se globus na kojem obje glumice, Elena Volpi i Barbara Jamšek, odjevene u sivu i smeđu odjeću arhaičnog kroja (Mojca Bernjak) s odgovarajućom šminkom, „osvajaju“ zemlje i mora, uzvikujući „moje“. Upravo ta grabežljivost čini jednonogog Pirata toliko zastrašujućim – sve želi iako mu ništa ne treba.
Na razapetim jedrima, prolaskom svjetla kroz obojane staklene boce i plastiku u plavim nijansama, odražava se morska pučina, život ispod i zbivanja na površini mora. Posebno je uzbudljiva projekcija na visokom crkvenom svodu, jer odjednom publika ima utisak da je uronila u morske dubine. Uz izuzetno učinkovitu glazbu i zvukove (skladatelj Iztok Drabik Jug, dizajner zvuka Marko Jakopanec) te vrhunske svjetlosne efekte (dizajner svjetla Jason Smith) pratimo Piratovo mahnitanje. A Mjesec mirno plovi nebom... pirat ga bezuspješno vabi k sebi, dok u jednom presudnom trenutku, umjesto riječi „Moje, sve je moje“ usklikne „Tvoj sam“. I tada, Pirat koji nije volio nikoga i ništa, nego je samo želio što više posjedovati, postane zaljubljenik u Mjesec. I Mjesec mu uzvraća: kad mu se Pirat predao, Mjesc je postao njegov!
Ne znam koliko mala djeca mogu pratiti ovu skoro filozofsku priču, ali su sasvim sigurno očarana svjetlosnim efektima, sjajnom glazbom, odličnim Piratom i Mjesecom koje naizmjenično prikazuju Barbara i Elena, naprosto magijom koju može pružiti samo promišljena i lijepa predstava.