HRVOJE KORBAR, REDATELJ
15.6.2018. 2:09:22h
"Radio je neko fino tkanje, neki vid kompozicije"
Dokumentarna radio-drama 'Mortua dulce cano' na 22. je Međunarodnom festivalu Prix Marulić osvojila veliko treće mjesto u dokumentarnoj kategoriji. Povodom toga porazgovarali smo s njenim autorom i redateljem Hrvojem Korbarom, koji, iako još uvijek student režije na ADU, iza sebe ima cijeli niz izuzetno zanimljivih projekata
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Hrvoje Korbar / Marija Kamber

Sa svojom prvom profesionalnom dokumentarnom radio-dramom u prvom nastupu na Prixu Marulić osvojio si treće mjesto. Jesi li osjećao da držiš vrući kestenčić u rukama ili te nagrada iznenadila?

Kad su me drugi sudionici festivala pitali očekujem li nagradu i mislim li da kao predstavnik Hrvatskog radija na festivalu koji ta institucija organizira imam šanse dobiti nagradu, odgovorio naizgled lažno skromno, ali iskreno – nagrada je samo sudjelovanje na festivalu. S obzirom da se radi o mom prvom profesionalnom radijskom uratku, nisam mislio da će moja emisija uopće biti dio predselekcije unutar Hrvatskog radija, a kamo li da će biti izabrana da ga predstavlja na festivalu. S obzirom na oštru konkurenciju i velika imena radiofonije, poput Falling Tree Productions, jedne od najzanimljvijih nezavisnih radijskih produkcija koja radi emisije za BBC, nisam pomišljao da sam u konkurenciji za nagradu. Nagrada su mi doista prvenstveno kontakti s inozemnim radijskim autorima, slušanje njihovih emisija, njihovi komentari na moj rad i naravno, mogućnost da nastavim i dalje i kvalitetnije stvarati u radijskom mediju.

Kako ti se svidio dio programa koji si poslušao? Uočavaš li neke nove poetike, postoji li naglašenija razlika između domaće radio-drame i međunarodne konkurencije?

Dio je kompleksa malog naroda vjerojatno da smatra da je negdje drugdje uvijek bolje i da manje vrijedimo od inozemstva. U slučaju radio-drame Hrvatska je na neki način među svjetskim prvacima i mislim da još uvijek, u umjetničkom smislu, ima što ponoviti. Kao i na kazališnoj sceni, naravno, festivalski krugovi su specifični i imaju razne kriterije među kojima je i estetski, ali on nije nužno prvotan. Imao sam i stanovitu tremu, s obzirom da sam bio i uvjerljivo najmlađi autor na festivalu, ali već nakon prvih seansi slušanja shvatio sam da se nemam čega sramiti.

Među programima koji su emitirani bilo je mnogo govornih emisija, što me je iskreno začudilo, pa bih volio istaknuti one za koje mislim da su na neki način pomakle granice samog medija. Na prvom mjestu za mene je svakako emisija „Torrent of dreams and nightmares“ u produkciji Deutschlandfunk Kultur autora Wernera Ceea, monodramska forma izvedena na način tradicionalnog sicilijanskog pripovijedanja „cunto“, emisija u kojoj glas ide do i preko ruba vlastite ekspresije, postaje glazba, i uz minimalna akustička i glazbena rješenja stvara čudesan svijet mitske i stvarne Sicilije. Tu je i emisija „Almanak“ belgijskog radija pisana prema motivima dokumentarnih iskaza, kao i emisija „Detzmann walking“ (Rundfunk Berlin-Brandenburg, autor Kai-Uwe Kohlschmidt), također nastala kao osebujan miks dokumentarnog i fiktivnog koji se bavi njemačkim kolonijalizmom na Papui Novoj Gvineji, za koju je autor, nakon dvotjedne ekspedicije Papuom Novom Gvinejom, pisao autorski tekst.

Vrijedi spomenuti da sam na festivalu bio samo dva dana zbog drugih obaveza tako da nisam uspio poslušati sve prijavljene programe.

Možeš li nam na temelju toga što si čuo i svog dosadašnjeg iskustva reći razvija li se radio-drama u skladu s vremenom ili se pokušava očuvati usprkos vremenu? 

I jedno i drugo. Dijelom se producira neki program samo da bi se održala tradicija, i to je onaj svakako njegov manje zanimljiv dio, a dio programa istražuje nove puteve i teme u tom formatu. Smatram da radio-drama nije mrtav medij, da itekako ima svoju budućnost (koja možda više nije u radiovalovima ponad naših glava, već na internetu) i da se njime još uvijek može štošta reći na drugačiji način od onog kako inače dobivamo informacije. S druge strane, ono što volim kod radija je na neki način njegov ekskluzivitet – to nisu veliki krugovi ljudi, tu se na slušatelja u isto vrijeme misli neprestano i ne misli uopće, i mislim da je to možda neki prostor umjetničke slobode koji još treba istraživati, otkrivati i osvajati. Ili u okviru institucija (primijetimo da je Hrvatski radio jedini koji u Hrvatskoj proizvodi kontinuirano umjetnički program), bilo u nezavisnoj produkciji, što je neki moj plan za (ne tako) daleku budućnost.

Prije realizacije izazovnog plana (puj puj puj), okrenimo se nagrađenoj radio-drami „Mortua dulce cano“ koja nas odvodi do samog izvora glazbe – tanke linije u kojoj drvo umire kako bi se pretočilo u glazbenu vječnost – do radionice gudačkih glazbala. Kako si došao do teme i radionice te što te njoj privuklo?  

U trenutku kad me urednica Iva Lovrec Štefanović angažirala za autorski rad u njenom ciklusu „Oda-birano“, koji se bavi najrazličitijim pogledima na glazbenu umjetnost. Budući da sam i sam (propali) glazbenik (završio sam srednju glazbenu školu za violinu), tema o violini nametnula se nekako sama po sebi, pa tako i razgovor s majstorom Stipeševićem i njegovim učenicima kod kojeg sam i sam popravljao violinu, a da priču počnem i potražim tamo otkud ona zapravo i kreće – to je violina. Osim toga, zanimalo me naličje raskošnog instrumenta kao što je violina – zanimalo me ono što prethodi njenom kristalnom tonu i virtuozitetu koji pojedini instrumentalisti dosežu na njemu – a to su sati i sati dugotrajnog rada u radionici, ali i dugotrajnog vježbanja u samoći vlastite sobe. To je nešto na što za glazbu sam nisam bio spreman i zato sam vjerojatno krenuo u potragu za ljudima koji su to uspjeli – kako bih pokušao razumjeti njihove motive i njihovu posvećenost tom, s obje strane, tihom obrtu.

Samu radnju na fin način gradiš dvostrano – iz drveta glazbom te kroz priče majstora, njegovih šegrta i samog glazbenika, Tonka Ninića – čime cijela drama izranja i vraća se zvuku. Koliko ti je sam medij davao krila, a koliko ih, možda, kratio u građenju radio-drame?

Ne volim kad se govori o ograničenjima nijednog medija, pa tako ni radija. Radio se često smatra nekim okljaštrenim bratom vizualnih medija jer je lišen slike. Dokazano je da najveći broj informacija o svijetu oko sebe dobivamo putem zvuka. Budući da živimo u vrijeme koje je, notorno je već ponoviti, opsjednuto slikama, medij koji nema slike valjda se smatra oštećenim na neki način. Upravo je u tome njegova ljepota. Radio je na neki način, baš kao što Bajsić kaže o tišini, prostor za putovanje u samoga sebe. Kao što nam je vizualno polje zaglušeno slikama koje smo počeli konzumirati bez ikakve selekcije, masovno, isto vrijedi i za zvučno polje. Zvučno polje je pritom mnogo iritantnije – zvuk, za razliku od slike, može proizvesti i fizičku bol, mnogo je neposredniji od slike. Zvuk nas, na neki način, doista dotiče, pa čak i fizikalno.

U tom smislu, ne mogu zamisliti bolji medij za ispričati priču o instrumentu od radija. Iako je emisija po samoj naravi glazbene tematike, pokušao sam je i oblikovati kao emisiju koja je podjednako glazbena i dokumentarna – glazba nije samo njen sadržaj, već i jedan od njenih osnovnih građevnih elemenata. Značajna je u tom smislu odluka da ne koristim nijedan postojeći violinski stavak, već sam za autoricu glazbe pozvao briljantnu Tenu Novak Vincek, čije su improvizacije na violini u rukama jednog od mojih prvih učitelja radija, a sada mog suradnika i ton-majstora Srđana Nogića dali priči jednu sasvim drugu dimenziju. Valjda mi je zbog mog dugogodišnjeg (ne pretjerano uspješnog) bavljenja glazbom radio blizak. On je neko fino tkanje, neki vid kompozicije.

Ovo nije tvoja prva radio-drama. Na zagrebačkoj akademiji si u sklopu kolegija radiofonije imao radiodramske ispite poput vrlo zgodne „Štefice Cvek“, sudjelovao si u projektu „Radio koji je tu prije radio“, konceptualno, dramaturški i redateljski potpisuješ „Bajsove vrpce“, a danas, 16. 6. moći ćemo u sklopu 5. Multimedijalne kolibe pogledati i poslušati tvoju live radiofonijsku izvedbu Ne mogu nastaviti. Nastavit ću. Kako si se pronašao s radio-dramom?

U svijet radija ušao sam sasvim slučajno, kad me prijateljica i kolegica Sunčica Sodar, dramaturginja, povela na radionicu koju su Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić, koje iz šale nazivam svojim radijskim majkama, organizirale u sklopu projekta Mijene srca, iz kojeg se rodio „Radio koji je tu prije radio“, kasnije i „Radio Baza“, projekt kustoskog kolektiva BLOK. Rad na osmišljavanju, pokretanju i realiziranju gotovo gerilskog radija koji se jednokratno emitira neopisivo je uzbuđenje, rad u tim timovima posebno zanimljiv zbog susreta ljudi iz različitih profesija i backgrounda, učenje putem i u hodu kakvo najviše volim.

Možeš li mi iz svojih dosadašnjih susreta s radiofonskim izrazom reći što ti se čini najzanimljivijim radiodramskim aspektom, gdje vidiš njegovu suvremenost u izvedbenim mogućnostima, na koji način komunicira sa suvremenim slušateljima, što misliš kako bi trebao…?

Radio svakako nije mrtav medij, kao što ga se često voli nazivati. On je medij koji je, štoviše, najlakše konzumirati, ali trebalo bi svakako poraditi na njegovoj vidljivosti u javnom prostoru, upravo kao i na vidljivosti kulturnih i medijskih sadržaja općenito. Zato me posebno i razveselio ovaj poziv na razgovor upravo povodom nagrade dobivene za rad u tom mediju. Budućnost radija je, kao što sam već rekao, velikim dijelom i na internetu, što je kod nas tek otvoreno područje, a u bližoj budućnosti i ja imam neki plan da se pozabavim tim aspektom.


Nagrađivani Kafkin "Preobražaj"

Odmaknimo se od budućnosti radija do tvoje sadašnjosti, pomalo prošlosti i budućnosti. Još uvijek si student ADU no tvoj redateljski put je već sad vrlo zanimljiv i pomalo netipičan. Prvi tvoj projekt koji sam gledao odudarao je od drugih te godine već publikom kojoj se usmjerio (predstava za djecu - zakoračio si tamo gdje malo tko od mladih redatelja želi ići, a što redatelju pruža brojne izazove i silne prostore igre), prvu veliku nagradu (ako mi koja nije promakla) osvojio si u još jednom izrazu koji nije u fokusu interesa – radio-drami… Kako biraš teme, izraze… po zadatku ili vlastitim željama?

Prvu veliku nagradu zapravo sam osvojio na festivalu Setkani u Brnu, gdje sam nagrađen, izrijekom, „za razvoj vlastitog autorskog rukopisa“ za adaptaciju Kafkinog „Preobražaja“, što je svakako veliko priznanje jer smo došli na češki teren s češkim autorom. Inače, prije nekoliko dana Boris Barukčić je na međunarodnom festivalu u Bratislavi nagrađen za glavnu mušku ulogu u toj predstavi. I to od žirija kojim je predsjedao veliki Patrice Pavis. Nakon što sam se malo pohvalio, dodat ću izreku Bele Bartoka – natjecanja su za konje. Nagradu uvijek dodjeljuje određeni žiri, i u bilo kojoj selekciji, vjerojatno je da bi drugi žiri drugačije dodijelio nagrade, tako da se time posebno ne zanosim. Nagrade su ono čemu se veseliš dva-tri dana, kao i svakom drugom uspjehu, a onda se opet vratiš u stvarni svijet, za radni stol, u knjižnicu ili pokusnu dvoranu gdje ti ta nagrada i nije od osobite koristi.

Različiti su putevi do projekata. Nekad se dogodi slučaj, nekad neki intimni poriv koji ne možeš verbalizirati, nekad dobra literatura koja te inspirira, nekad zadatak koji ti se čini nerazrješivim pa poput krčaga ideš na mlin dok se ne razbije. Cijela moja radiofonijska priča krenula je sasvim slučajno, kao što sam već rekao. Nakon dječje predstave, koju si spomenuo, režirao sam dva navodno ozbiljna komada, adaptaciju „Preobražaja“ i Begovićev „Bez trećega“, potom „Komediju V.“ Nikole Nalješkovića, a sad trenutno pripremam autorski projekt za Dubrovačke ljetne igra zajedno s kolegicama Marinom Pejnović i Leom Anastazijom Fleger koji je inspiriran Držićevim i Nalješkovićevim komedijama, povijesnim i renesansnim pirnim običajima i uopće preispitivanjem samog pojma urbaniteta. Projekti su to prilično različitih stilskih odrednica, neki od njih nastali su kao konkretni zadaci na ADU, neki od njih bili su moje inicijative, a neki djelomično nametnuti, ali pokušavam uvijek i u tom „nametnutom“ pronaći neki prostor svog iskaza i slobode, budući da nam je tržište takvo da te nažalost rijetko netko pozove da radiš upravo ono što ti hoćeš.

Kad bi me netko to pitao, moji bi izbori vjerojatno prvo bili Beckett i Kafka, autori koji me beskrajno inspiriraju i za koje mislim da komuniciraju ne samo sa stanjem u kojem se nalazi naše društvo, već sa stanjem u kojem se u tom društvu nalazi pojedinac. Ljubitelj sam i humora i satire i mislim da našem društvu nedostaje kvalitetan humor koji preispituje, a ne afirmira postojeće društvene vrijednosti, ali i čovjekovo postojanje. Sve više mi se čini da su naši životi prije svega smiješni, pa čak i onda kad mislimo da proživljavamo najveće tragedije. Možda je moja eklektičnost posljedica vremena u kojem živimo, a možda i neko opiranje smještanju u ladice – ne bih htio još izgraditi neku svoju „estetiku“ niti mislim da se to može postići u četiri godine studiranja. Čak se malo i plašim toga da postanem neka mašina koja izbacuje. Istraživanje i plovidbe u nepoznato ono su što najviše zastrašuje i najviše uzbuđuje na ovom putu – nekad doživiš brodolom, a nekad otkriješ novu zemlju, i u tome je za mene njegova ljepota.

Jedan od mojih velikih interesa svakako je glazbeno kazalište, tu sam na Muzičkoj akademiji na neki način „ispekao zanat“ ili ga još uvijek pečem uz Doru Ruždjak Podolski, kojoj sam asistirao na sveučilišnim opernim produkcijama, ali i traženje nekih novih formata glazbenog kazališta i kazališta koje se bavi zvukom. U tom smislu zanimljiva su mi razna istraživanja koja smo radili u produkciji Pavlice Bajsić, pa tako i monodrama koju sam radio s Marijom Šegvić, sjajnom glumicom mlade generacije i prije svega mojom prijateljicom. Kad smo radili „Bajsove vrpce“, posebno me inspirirala Pavličina rečenica koju je rekla o svom ocu: „svi njegovi suradnici bili su njegovi prijatelji, i svi njegovi prijatelji bili su njegovi suradnici“. Pokušavam to primijeniti i na svoj rad i čini mi se da je to jedini način da preživimo u svijetu u kojem živimo.

Kako uopće gledaš na „našu“ izvedbenu umjetnost – kao niz jednakih umjetničkih izraza ili?

Teško je uopćeno govoriti o „našoj“ „izvedbenoj umjetnosti“ – što to zapravo jest? Scena je razmjerno velika i šarolika s obzirom na prilike u kojima živimo. Ima zanimljivih autora u svim područjima, ali bojim se da nikad nismo u stanju vrednovati kao kvalitetno ono što je ispred nas i dati tim autorima prostor i sredstva da se izraze, ali i vidljivost. Čini mi se da možda malo nedostaje jasno postavljenih okvira u kojima se krećemo, pa se tako i u institucionalnim kazalištima proizvodi sve i svašta i teško je polako naći neki zajednički nazivnik između svega toga. Ne mislim pritom na žanrovsko određenje pojedinih institucija, već na neku vrstu konceptualnog i dramaturškog promišljanja repertoara koja je pomalo pala u drugi plan pod pritiskom tržišta i atrakcije. Čini mi se da malo živimo u nekom anything goes vremenu, nemamo ozbiljne kritike ni ozbiljnog razgovora ni o čemu u cijelom društvu, pa tako ni u kazalištu, a PR i propaganda postaju bitniji od kvalitete samog produkta. To se ponekad čini zastrašujućim, ali smatram da se protiv toga može i treba boriti prvenstveno kvalitetom svog rada i potom pokušajem stvaranja nekog medijskog prostora za sebe.

Za kraj, gdje bi volio napraviti svoje prve profesionalne korake nakon akademije?

Uživam u nezavisnim projektima, oni mi daju prostor da se uputim u neka istraživanja u koja se u okvirima institucija teško može upustiti, ne postoji imperativ ni komercijalnog ni estetskog uspjeha. Nažalost, stanje na našoj nezavisnoj sceni je prilično nezahvalno – produkcija je velika, a infrastruktura ne postoji. Natječaji su koncipirani tako da eto uz skromna financijska sredstva možete realizirati premijeru i dvije reprize, a nakon toga kreće borba za preživljavanje predstave, tako da je nažalost život isključivo na nezavisnoj sceni nemoguć. Kao što sam već spomenuo, volio bih se baviti glazbenim kazalištem, što je prilično ograničena scena u Hrvatskoj. Ne mogu reći da postoji neko mjesto koje jako prepoznajem kao prostor svog budućeg rada. Volio bih biti u mogućnosti nastaviti raditi s nizom kolega glumaca, koreografa i dramaturga nakon završetka akademije s kojima držim da dijelim neke interese i stavove o svijetu. Hoće li to biti moguće, vidjet ćemo.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved